Podijelite na Facebook
"Dok sam živ, ne date mi ni stan, a kad umrem, dat ćete mi cijelu ulicu." – izjavio je Ujević prilikom neuspješnog traženja stana, možda i nesvjestan koliko je dobro opisao vlastiti život i veličinu koja je uočena posmrtno. Zanimljivo je da o najvećem pjesničkom imenu hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća ne postoji ni jedna kvalitetna monografija te da za života nije dobio ni jednu nagradu. Piše između ostalog na www.knjizevne-kriticarije.com
Ova konstruktivna kritika je svakako poticaj.
Dodajmo,
Tin UJEVIĆ, ( 5. srpnja 1891. – 12. studenog 1955.), "Ispit savjesti" . (Nakon pariških intimnih i političkih lomova, ‘jednog čudnog i teškog jesenjeg dana 1919. u Zagrebu’ Ujević je ispisao svoju duboku ispovijest ‘Ispit savjesti’.) od "Ispita savjesti", prošlo je punih 100 godina...
..."Nije li nas dakle stid jesti kruh, a ne raditi, piti vodu i vino, a ne oduševljavati i ne biti oduševljen, imati odjeću i obuću, a ne imati milosrđa, imati sobu, svjetlo i ogrjev, a ne biti stvaratelji, djelitelji, okupljači, osloboditelji? Nije li nas dakle stid što smo na slobodi, a ne mislimo na one što su u tamnici? Što smo u biblioteci, a ne mislimo na one u tvornici? Što smo na ulici, a ne mislimo na one što su koncentrirani u logorima? Što smo u pozadini, a ne mislimo na one na putu? Nije li nas dakle stid što smo djeca radnika i seljaka, a preziremo i odnemarujemo radnike i seljake? Nije li nas dakle stid što smo daroviti, a neplodni? Što za jedno veče potrošimo više soli negoli je stavimo u jedan svezak. I što svoje najljepše, najčasnije ideje potrošimo po kafanama u dokonim ćaskanjima koja možda stvaraju besjednike, ali ne potpune ljude i čelične karaktere.
Ustanimo jednom za ljudsku dušu, za otkupljenje čitavog čovjeka, svečovjeka, moralnog i ekonomskog, navijestimo rat svim tiranijama, svim buržoazijama svijeta, svim tlačiteljima jezika, naroda i plemena! Razrušimo granice mržnje i međašnike predrasuda; organizirajmo legije nauke i duhovnog oslobođenja. Budimo jednom na koncu konca ono što nijesmo nikada integralno bili, ali budimo to ovaj put integralno: BUDIMO LJUDI!
Uspavanka iz Krivodola Tin UJEVIĆ, ( 5. srpnja 1891. – 12. studenog 1955.)
...Ali najveće čudo, ljepota ljepotâ, to će biti djevičanska svetkovina zastajalih voda. Od blata, potoka,
kanala, rijeka i jezera zasjat će odsjevi čarobnih ogledala, vidovita isparavanja u svijet halucinacija,
preobraženje protega u svijet višeg iskustva.
I pošto si sa sviješću dobre i duboke životinje gledao prve bademe u kruni bijeloga cvijeta, doznat
ćeš za pijanstvo bolje od vina i duhana;
sjetit ćeš se prve noći kada si, pod borom i hrastom, uz listak grabova grma što u vatri mirisavo
dimi, premda nije čempres, iz blisko odsječene daljine, pod najvećim brojem zvijezda,
preko brda i polja, kao basnu pravog Istoka, ugledao i posmatrao IMOTSKI u vidu nage ljepotice
protegnute na logu od leopardova krzna i mirisa, posute biserjem po raskošnom tijelu:
i znat ćeš da si tada otkrio vile i vilenjake, ali da vještica, vukodlaka i vampira još nisi upoznao...
...nevini božanski sin prirode, razgaljuje kroz mliječne visove u smislu obećanja;
najmlađe sunce u žaru i srcu plamenog suncokreta, da prospe plave, plave ljubičice i plave, plave
rasplinute - čupave? - kaćune.
Eto iz vreloga bedra i usijane kičme stara Majka s djevičanskim likom htjede da najavi bogatstvo
sirotinje i blaženost onih što ničega nemaju (pa im ipak pripada i nebo i zemlja);
jer je htjela da opiše značenje i silu sitnih vlati i trava, i da vrati sok izgubljenih stvari kakve jesu:
Ljubav i Dobrota...
Spavaj, spavaj, dijete. Sreće ćeš ionako imati samo dok spavaš; a srca i duše samo bezazlenošću.
Jer evo si vidio vile i vilenjake, ali vještica i zloduha nad kolijevkom nisi vidio. I snatrio si Gospe s
očima iz tvojega sela i stasom iz kola na sajmu u Podbablju.
Neće te razmaziti med i svila iz Bagdada i Damaska; nego ćeš sa žuljevitim rukama da se znojiš za
hljeb...
foto: Mijo Zidar, izvor https://www.knjiznica-imotski.hr/novost-grad-to-smo-mi
I još danas iz Kolajne
***
Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.
I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
srećne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.
I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
biti čisti. Biti sveti.
I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca
(Kolajna 1920.)
