Podijelite na Facebook
SANIJELA KNJIGE
Uzimam je svaki put
Sa istančanim poštovanjem.
Ponekad i sa strahom.
Tu, pandorinu kutiju sna
I dok te na neparnim stranicama dočikam
Na parnim ispraćam
U širokim proredima
s tobom plešem.
U svojoj neobjavljenoj knjizi.
Koja nije doživjela
ni tiražu,
ni promociju,
ni pohvalu,
ni blamažu…
Jednostavno je ostala zapečaćena u meni.
Ne da bih je skrila,
već da bi postojanije bila.
…moja, tvoja i inih ljubavnika.
I dok je iščitavam
svaki put joj dajem novi naslov
Ponekad na tvom
Ponekad na mom jeziku
Poštujući mistiku tišine.
SANJARIJA Tin Ujević
III
Ja te tako motrim kraj smeđih portala
kao neko biće iz Višega Svijeta.
— Svijet je danas, Gospo, prepun loših šala
i otuda pokolj žarkih suncokreta.
Jakost našeg oka od juče je pala.
Svaka nam je šaka trostruko raspeta.
Pred dvorcima sanja čuvar crn i ala,
u sazviježđu misli nesta sunce Beta.
Žena na mom pragu. Druga je pred kućom.
Svuda, svuda žena, Marija i Eva,
avaj! bivam grešnik. A tom ploti vrućom
kao ljuti samun i ledena Neva
struji očaj te me stvori palikućom;
doznah da mahnitah, kada ljubav pjevah.
IV
Samo tebe ljubljah u dojednoj ženi,
i o Tebi buncah svijetu nemilosnom;
ko ždrijebe na polju, Crni i Crveni
svetkovaše suton Badnjem-danu posnom.
I opet se vratih, sebar pobijeđeni!
Pogladi me, blaga, svojom rukom rosnom,
pa ću da ti dadem prvi cvijet rumeni
što ga ubrat mogu stazom inokosnom.
Svemir mijenja lice. Bukte Astorije,
vrcaju kreševa našem boljem vidu,
ti tek čuvaš sveti lik — Melanholije,
te dok zvučnim drumom zli konjici idu,
ja u strepnji izbe slutim gdje me bije
oganj tvoje slike na golome zidu.
Tin Ujević
***
HASANAGINICA
Šta se b'jeli u gori zelenoj?
Al' je snijeg, al' su labudovi?
Da je snijeg, već bi okopnio,
labudovi već bi poletjeli.
Nit' je snijeg nit' su labudovi,
Nego šator age Hasan-age;
on boluje od ljutijeh rana.
Oblazi ga mati i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam' bolje bilo,
on poruči vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu."
Kad kaduna r'ječi razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora;
tad pobježe Hasanaginica
da vrat lomi kuli niz pendžere;
za njom trče dv'je ćere djevojke:
"Vrati nam se, mila majko naša!
Nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže."
I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
"Da, moj brate, velike sramote —
gdje me šalje od petero dice!"
Beže muči, ništa ne govori,
već se maša u džepe svione
vadi joj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci unatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv'je ćere u rumena lica,
a s malahnim u bešici sinkom,
od'jelit se nikako ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo.
I jedva je s sinkom rastavio,
ter je meće sebi na konjica,
s njom grede dvoru bjelomu.
U rodu je malo vr'jeme stala,
— malo vr'jeme, ni nedjelju dana;
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
a najviše imotski kadija.
Kaduna se bratu svome moli:
"Aj tako te ne želila, braco,
nemoj mene davat ni za koga.
da ne puca jadno srce moje
gledajući sirotiće svoje."
Ali beže ništa ne hajaše,
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše
da napiše listak b'jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,
A u knjizi l'jepo te moljaše,
Kad pokupiš gospodu svatove,
Dug pul'duvak nosi na djevojku:
Kada bude agi mimo dvora,
Nek ne vidi sirotiće svoje.
Kad kadiji b’jela knjiga dođe,
Gospodu je svate pokupio,
Svate kupi grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
I zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
Dv’je je ćerce s pendžere gledahu,
A dva sina prid nju ishođahu:
Tere svojoj majci govorahu:
— Vrati nam se, mila majko naša,
Da mi tebi užinati damo!
Kad to čula Hasanaginica,
Starišini svatov govorila:
— Bogom brate, svatov starišina,
Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice moje.
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l'jepo darovala:
Svakom sinku nazve pozlaćene,
Svakoj ćeri čohu do poljane;
A malomu u bešici sinku,
Njemu šalje u bošči haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,
Ter dozivlje do dva sina svoja:
Hod' te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas
majka vaša srca kamenoga!
Kad to čula Hasanaginica,
bjelim licem u zemlju ud'rila,
usput se je s dušom rastavila.
***
SVE ŠTO ŽIVI OŽILJAK IMA Sergej Jesenjin
Sve što živi ožiljak ima,
još iz djetinjstva, poseban, ran.
Da nisam pjesnik, ja međ’ svima
bio bih hulja i lopov znam.
Mršav i rasta odveć malena,
međ’ djecom bio sam uvijek heroj,
često, često nosa razbijena,
vrać’o sam se ja i pod krov svoj.
Uplašenoj majci, kad pred nju banem,
riječ cijeđahu usne krvavo-tmaste:
– Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
a već sutra sve će da zaraste –
Pa i sada, kada se bez traga
onih dana krv vrela smirila,
nespokojna neka drska snaga
na poeme moje se izlila.
Na već zlatne literarne hrpe;
i u svakom retku što se vije
ogledaju se nekadašnje crte
kavgadžije, nemirka, delije.
Kao nekad imam hrabrost mušku,
al’ nov korak moj se drukče sluša…
Dok mi nekad razbijaše njušku,
sada mi je sva u krvi duša.
Ne velim više majci okrvavljen,
već tom šljamu što cereć’ se raste:
– Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
A već sutra sve će da zaraste! –
***
Aleksandar Puškin
Tatjanino pismo Onjeginu
Pišem Vam – šta bih znala bolje?
I šta Vam više mogu reći?
Sad zavisi od Vaše volje prezrenje Vaše da l’ ću steći.
Al’ ako Vas moj udes hudi bar malo trone i uzbudi, Vi me se nećete odreći.
Da ćutim ja sam prvo htjela, i za sramotu mojih jada ne biste znali Vi ni sada,
bar da se nadam da sam smjela da ćete opet k nama doći i da ću i rijetko moći u selu da Vas vidim našem,
da se veselim glasu Vašem,
da Vam što kažem, pa da zatim o istom mislim i da patim dane i noći duge sama dok ne dođete opet k nama.
Al’ osobenjak Vi ste, znamo, i teška Vam je selska čama,
a mi… mi ničim ne blistamo, no iskreno smo radi Vama.
Što dođoste u naše selo?
U stepi, gdje moj život traje, ja ne bih srela Vas zacijelo i ne bih znala patnja šta je.
Smirivši burne osjećaje, možda bih jednom (ko će znati?) po srcu našla druga vjerna i bila bih mu žena smjerna,
a svojoj djeci dobra mati.
Drugi!… A ne, ja nikom ne bi’ na svijetu dala srce svoje! Oduvijek tako pisano je…
Nebo je mene dalo tebi; moj život sav je jamstvo bio da ću te sresti izmeđ’ ljudi;
znam, Bog je tebe uputio, moj zaštitnik do groba budi…
U snove si mi dolazio, i neviđen si bio mio, tvoj pogled me je svud proganj’o, u duši davno glas odzvanj’o…
Ne, nije mi se san to snio, jer čim si uš’o, ja sam znala, sva premrla i usplamsala, i rekla: On je ovo bio!
Ja tebe često slušah sama; govorio si sa mnom jednom kad prosjaku pomagah bijednom
i kada blažih molitvama buru i jad u srcu čednom.
Zar nisi ti i onog trena, o priviđenje moje drago, promak’o kroz noć kao sjena, nad uzglavlje se moje sag’o
i šapnuo mi riječi nade ljubavi pune i iskrene?
Ko si ti? Čuvar duše mlade il’ kobni duh što kuša mene? Utišaj sumnje što me guše.
Možda su sve to sanje moje, zablude jedne mlade duše, a sasvim drugo suđeno je…
Nek bude tako! Što da krijem? Milosti tvojoj dajem sebe, pred tobom suze bola lijem i molim zaštitu od tebe…
Pomisli: ja sam ovdje sama i nikog nema da me shvati, sustajem i moj um se slama, a nijemo moje srce pati.
Čekam te: nade glas u meni bar pogledom oživi jednim, ili iz teškog sna me preni prekorom gorkim i pravednim.
Završih!
Da pročitam strepim… Od stida više nemam daha… Al’ vaša čast mi jamči lijepim i predajem se njoj bez straha…
Onjeginovo pismo Tatjani
Znam, razjašnjenje tužne tajne
Duboko će Vas uvrijediti.
Kakav će prezir plemeniti
Izreći vaše oči sjajne!
Sta hoću? S kakvom željom kobnom?
Otvoriću Vam srce svoje.
Kakvom će sad veselju zlobnom
Povoda dati pismo moje?
Kada ja u vašem srcu čednom
nježnosti iskru spazih jednom.
Da vjerujem joj nisam smio;
Navici nisam dao maha,
Slobodu praznu nisam htio
Da izgubim pun čudnog straha.
Još jedno nas je rastavilo…
Nesretni Lenski tad je pao…
Od svega što je srcu milo
Srce sam tada otrgao;
Nevezan ničim, ja sam zatim
Mislio da sloboda može
Da nadoknadi sreću: Bože!
Kako pogriješih, kako patim!
Ne, da vas viđam, da vas pratim.
Da svaki osmijeh, pogled hvatam
Na Vašem licu i da patim,
Vaš glas da slušam i da shvatim
Svom dušom svojom Vaše čari
I savršenstva od svih veća.
Da premirem kraj vas u stvari,
I da se gasim… to je sreća!
A ja sam lišen svega toga;
Zbog Vas ja lutam svijetom grubim;
Svaki je čas života moga
Dragocjen, a ja zalud gubim
Već ionako teške dane
sudbinom gorkom odbrojane.
Moj vijek će skoro da se skrati;
Al’ da bih bio živ, u svijesti,
Ja svakog jutra moram znati
Da ću vas tokom dana sresti…
Bojim se da se plaše
Od moje molbe oči vaše
Ko od lukavstva koje kujem…
I gnjevni prijekor ja već čujem.
Da znate kako strašno boli
Ljubavnom žeđi biti moren,
U mom srcu koje voli
Gušiti nemir strašću stvoren!
Ja žudim da kraj vaših nogu
Sa suzama i bolom slijem
Svu ljubav, molbe, sve što krijem;
I sve što još izreći mogu!
A mjesto tog, hladnoćom lažnom
I riječ i pogled ja oružam.
Govorim s Vama o nevažnom
I veseo Vam osmijeh pružam!...
Da protivim sebi, strasti,
Više u moći nije mojoj.
Riješih: u vašoj ja sam vlasti
I predajem se sudbi svojoj.
1
OBLAK Dobriša Cesarić
U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
I svak je išo svojim putem:
za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on - krvareći ljepotu -
Svojim nebom.
I plovio je sve to više,
Ko da se kani dići do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
Hvalospjev ljubavi
Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao –
ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki,
a tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.
***
Ponekad je u moru prizemnih stvari..., a...i...ljudi, uvjerneih u vlastitu pamet i lukavstvo potrebno posvijestiti kako se čovjek čovjekom potvrđuje u svakodnevnim, gotovo nevažnim stvarima. Ostavimo se velikih pompoznih riječi, kojima se sami sebi divimo...
Rudyard Kipling
~AKO MOŽEŠ~
Ako možeš ostati miran kada na tvome putu
svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe;
Ako sačuvaš povjerenje kada svi ostali sumnjaju;
Ako možeš čekati, a da se ne umoriš čekajući;
Ako ne lažeš kad čuješ laž,
ako ne mrziš kad tebe mrze,
i ako se ne praviš suviše dobar,
niti govoriš suviše mudro;
Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;
Ako misliš, i misli ti ostaju uvijek čiste;
Ako znaš prihvatiti i pobjedu i poraz;
Ako možeš podnijeti da tvoju istinu
varalice iskrivljuju da bi lakše prevarili budale;
Ako vidiš kako u djeliće razbijaju tvoj cilj,
i miran se sagneš da pokupiš ostatke;
Ako možeš sakupiti sva svoja dobra
i staviti ih na kocku, sve odjednom,
i izgubiti, i početi ponovno ispočetka;
Ako možeš prisiliti svoje srce, živce
i svoje mišiće da služe tvojim ciljevima
i kada su malaksali,
i ako ustraješ kada sve zastane,
osim Volje koja ti govori: Drži se dobro;
Ako možeš hodati s kraljevima i ne izgubiti ljudskost;
Ako te ni prijatelj ni neprijatelj ne mogu povrijediti;
Ako svaki čovjek znači nešto za tebe,
ali ni jedan suviše;
Ako znaš dobro ispuniti svaku minutu svog života,
i svakog trenutka ideš pravim putem;
Tvoja će biti zemlja i sve njezino blago,
jer BIT ĆEŠ ČOVJEK, SINE MOJ!
***
DNO DNA Đorđe Balašević
Napiši, brate nešto i o Ovima
znao si foru da se stih očeliči
Napiši nešto, makar sitnim slovima
Ne budi jaje, to na tebe ne liči;
Provali rimu za notornu laž,
za dubok uzdah posustalog sna
Rimu za tminu i tišinu na dnu dna.
Opleti, brale, i ne udaraj lament
Na taj smo fazon majmune i prizvali
Smrada sa farme pustimo u parlament
Onda se krstimo kad nešto izvali;
Otkad je sveta i veka i nas, najveće protuve prigrabe vlast
Rasturi svatove pijani svat, bratija proglasi grabež za Krstaški rat.
Dno dna.
Al’ sve je to već viđeno.
Dno dna.
Svi trpimo postiđeno.
Dno dna.
No, i spore sveće dogore i film se prekida.
Dno dna.
Skupštinski leb bez motike;
Dno dna.
To spada u narkotike
Znam, nije lako, sve se manje-više zna
Velike reči sićušne su postale
Nađi bar nešto što svetluca na dnu dna
Izvedi neki trik za nas Preostale;
Siđi u taj bunar, uklet i tih
Sve naše novčiće otkrij za Njih
Za klince čiste i zbunjene
Raščini sve naše želje neispunjene…
Dno dna.
Hleba i audicija.
Dno dna.
Sreća je teška cicija.
Dno dna.
Ostare deca na draftu na asfaltu, u zlu;
Dno dna.
Mogli bi biti giganti
Al’ sve su više migranti
U svojoj zemlji, na svom tlu.
Dno dna.
Kliče se nebulozama
Dno dna.
U inat dijagnozama
Dno dna, i isti krezubi statisti mlate barjakom.
Dno dna.
I što je više štrajkova
Dno dna pazari više lajkova
onaj opsenar.com
***
ČEKAJ ME Konstantin Simonov
Čekaj me, i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da zaboraviš da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek kaže tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu,
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
***
Evo me, moj svijete, na raskršću i tvome i mome … – u spomen na Josipa Pupačića (23. 05. 2018.)
„Evo me, moj svijete, na raskršću
I tvome i mome.
Oprostimo se. – Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi. (…)“
(„Moj križ svejedno gori“)
Tako se u pjesmi „Moj križ svejedno gori“, lirskom slutnjom, oglasio hrvatski pjesnik Josip Pupačić nekoliko mjeseci prije tragične smrti, 23. svibnja 1971. godine. Svako kasnije čitanje tih potresnih stihova ne može se shvatiti drukčije nego kao kobno predviđanje vlastita kraja…
***
Elegija Antun Gustav Matoš (1912.)
Dolje usko, a široko gore —
Vi već znate, to je nova moda,
Prije se je u širinu išlo,
Sad je moda da se sitno hoda:
Desit će se mnogoj mladoj guski
Da će pasti zbog žipona uskih.
Kad je sklisko, netko mora pasti,
Graciozno pasti je u modi;
Zato pazi kad se rodlaš, jer bi
Kakva graba mogla da ti škodi:
Opasno je i na hrpi snijega,
Kad je blizu opasan kolega.
Ne znam jesu l' krive nove mode
što se dečki slabo žene danas,
Mladi ljudi danas svašta vole,
Ali bogme slabo mare za nas,
Govoreći da su samo bene,
Što se danas, na skupoći, žene.
Blago onom kom je sudba slijepa
Punu kesu i bogatstvo dala.
Kad si fina, odgojena, lijepa,
No kad nemaš dosta kapitala,
Ostat ćeš na rosi, jer tek bene
Uzimaju bez miraza žene.
A muškarci? Koji štogod vrijede
Obično su "švarc" i bez filira,
Drugi opet, tikvice nad vodom,
Igraju se lažnih kavalira,
Pa ih ko žurnale naše plijene
Karte, krčme, dugovi i žene.
Civilisti obično se drže
Kao kakvi budući ministri,
Ne znajući da mi dobro znamo
Da su sasvim obični filistri
Što u brak tek onda pasti znadu
želudac kad pokvaren imadu.
Kauciju jer traže oficiri,
Misle da su vrlo — vrlo skupi,
Kao da je ljubav funta mesa
Što se može novcima da kupi.
Ne daj bože da si novcem skupim
Danas-sutra oficira kupim.
Kada gledam kako stvari stoje
Kritično u svakom smislu danas,
Moram reći svakako da zlo je
Za muškarce, a još gore za nas,
Pa bih htjela ja u kloštar iti
Kad ne mogu srednjeg spola biti.
Dolje usko, a široko gore,
Uski žipon sad je moda fina,
No i tome brzo kraj će biti,
I u modu doć će krinolina,
Pa će balon postat gospodična
Što je sada kišobranu slična.
POBOŽAN ČOVJEK Ivan Kordić
Koja zadaća moja je,
Bože blagi?!
Zar samo da druge ljubim, ljubim
i ponizan budem?
S puta svakom da skrenem?
Osamim da se, ostrvima?
Ne gledam travu, cvijet
Ženu, napokon?
Čemu, što stvorio si ga
Taj svijet?
MORE Josip Pupačić
I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobro jutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobro jutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobro jutro kažem more zlato
i dobro jutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru
Dobriša Cesarić Balada iz predgrađa
....I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.
A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.
I nema ga sutra, ni preksutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...
A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše -
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više...
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
OPORUKA O VUKOVIMA Anđelko Vuletić
Ne napadajte mi,
ne grdite mi vukove,
nisu oni kao mi!-opominjao je na samrtnom
času gospodar planine i gornjih predjela.
Cijeli svoj ljudski vijek slušam njihovo gladno,
njihovo žalobno zavijanje (krvožedno zavijanje!),
pamtim njihove krvave tragove u snijegu,
znam njihovo umiranje u bešćutnim vrletima,
nagledao sam se gladnih vučjih očiju,
naslušao se škljocanja i škripanja njihovih
žestokih očnjaka, ali-vuk na vuku ni u (ledenoj!) gori neće,
a ja sam se-i u svakidašnjoj priči, i u toplom domu i u
planinskoj pustinji, i gladan i
pun obijesti-sve kap po kap, na slamku (sad to priznajem!),
krijepio crvenim zrncima svoje braće, i zavijao i
veselio se, nakon toga, tako da su se i gorske stijene
potresale od moje naslade, od moga veselja.
Ne grdite mi vukove-kažem vam,ponavljao je
i preklinjao
gospodar planine i cijelog gorja, na dan svog odlaska,
na dan svog oproštaja od krvožednog vučjeg čopora i od
skrušene svoje braće. Nisu oni...Nisu oni kao mi!
Vukovi žderu da bi živjeli, a mi se proždiremo
i ubijamo,
tek onako,
iz igre ili iz dosade, ili
iz puke osvete, jer-ja sam, ovdje,
u ovom gorju, godinama bio svjedokom i čovjeku
i vuku:
vuk je tu kod kuće, a čovjek krvožedno
lupa na njegova vrata.
ne gubite duše, ne govorite usilu Bogu:nisu vukovi kao mi.
USPAVANKA IZ KRIVODOLA Tin Ujević
...I pošto si sa sviješću dobre i duboke životinje gledao prve bademe u kruni bijeloga cvijeta, doznat ćeš za pijanstvo bolje od vina i duhana;
sjetit ćeš se prve noći kada si, pod borom i hrastom, uz listak grabova grma što u vatri mirisavo dimi, premda nije čempres, iz blisko odsječene daljine, pod najvećim brojem zvijezda.
Preko brda i polja, kao basnu pravoga Istoka, ugledao i posmatrao Imotski u vidu nage ljepotice protegnute na logu od leopardova krzna i mirisa, posute biserjem po raskošnom tijelu;
i znat ćeš da si tada otkrio vile i vilenjake, ali da vještica, vukodlaka i vampira još nisi upoznao....
...Spavaj, spavaj, dijete. Sreće ćeš imati samo dok spavaš; a srca i duše samo bezazlenošću.
Jer evo si vidio vile i vilenjake, ali vještica i zloduha nad kolijevkom nisi vidio. I
snatrio si Gospe s očima iz tvojega sela i stasom iz kola na sajmu u Podbablju.
Neće te razmaziti med i svila iz Bagdada i Damaska; nego ćeš sa žuljevitim rukama da se znojiš za hljeb od kukuruza i za svakodnevnu puru...
ŽENE MEĐU KRALJICAMA
Tin Ujević
Božanske žene, sva ljepota svijeta
i lavska gordost, i plahota srne,
kroz vaše čari uzvišene cvjeta
u plave dane, i u noći crne.
I, kada stopom punom svetog mira
budite zemlji ritam svih otkrića,
slutim vas srcem plamenim svemira,
slutim i ištem tajnu vaših bića.
Svaka je od vas rođena da vlada,
i da za prijesto pruži mliječno dijete;
carice tijela, samo usnom sklada
i usnom želje pitam: što hoćete?
Ko će mi dati ključe vašeg čuda
i odgonetku vaše zagonetke?
Kakvo tajanstvo kriju vaša uda
i koje nade statue vam rijetke?
Božanske žene, što u snu i slavi
čekate zoru pravednih oltara,
pred vašim likom koljeno se savi,
a srce, zvučni plamen, već izgara.
Sunčane duše, zjeni poklonika
zaman vas skriva zločinačka tama;
pobožnu ljudstvu fali vaša slika,
jer vi ste Žene među Kraljicama.
Sjaj u travi (William Wordsworth), 21. ožujak, Svjetski dan poezije
Sada, kada ništa na svijetu na može
vratiti dane prohujalog ljeta,
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne
treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim
živjeti.
Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava,
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i
da smo bili krivi...
Požurimo s danima i danima što će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me
odvaja od tebe.
Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali i gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge
premorene da se vratiš ... bit će kasno.
Možda ćemo se naći jedanput na malom
vrhu života i neizrečene tajne,
htjet ćemo jedno drugom reći, al' proći
ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo
jedno drugome moći dati.
Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na
tebe neobično podsjećaju.
Ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti,
al' ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene.
Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam!
Život je borba - nastoj pobijediti,
ali ako izgubiš - ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav - a ona traži žrtve...
Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati.
Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela,
bit će to ironija tuge ...
Nestat će sjaja u travi,
nestat će veličanstvenost svijeta.
Ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo.
Svjetski dan poezije: World Poetry Day, UNESCO je proglasio 21. ožujka 1999. godine s ciljem promoviranja čitanja, pisanja, objavljivanja i poučavanja poezije širom svijeta. Na proglašenju praznika rečeno je kako treba odavati priznanje i poticaj nacionalnim, regionalnim i međunarodnim poetskim pokretima.
MUJEZIN
Sunce žarko sjeda
I skoro će sjest;
Stalna na tom svijetu
Samo mijena jest!...
Petar Preradovic (Grabrovnica kraj Pitomače, 19. ožujka 1818. - Fahrafeld kraj Beča, 18. kolovoza 1872.), bio je general hrvatski pjesnik i prevoditelj. Jedan je od najplodnijih i najcjenjenijih književnika hrvatske književnosti svoga doba. Ubraja se u najznačajnije pjesnike hrvatskoga romantizma
Djevojčici mjesto igračke
„Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta;
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta.
Još je deset karnevala do tvog bala.
Ti se čudiš dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva, kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grle. Misliš — to je šala.
Al će doći veče, kad ćeš, ko Elvira,
Don Huanâ sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.
Moje će ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati će suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.“
(„Djevojčici mjesto igračke“)
Čitajući stihove jedne od najljepših pjesama o čaroliji djetinjstva, prisjećamo se znamenitoga hrvatskog književnika Antuna Gustava Matoša.
Antun Gustav Matoš preminuo je 17. ožujka 1914. godine u Zagrebu.
JA NE VOLIM Vladimir Visocki
Ja ne volim fatalni ishod
Od života se nikad ne umaram,
Ne volim nijedno godišnje doba
Kad svoje pjesme ne pjevam.
Ne volim otvoreni cinizam
I ne vjerujem u zanos, i još
Ne volim kad mi netko čita pisma
Gledajući preko moga ramena.
Ne volim ništa polovično,
Ili kad netko prekida riječ.
Ne volim kad pucaju u leđa
Niti iz neposredne blizine.
Mrzim “verzije događaja”,
I crva sumnje, i žalac slave,
I kad se ide namjerno uz dlaku,
Ili namjerno željezom po staklu.
Mrzim nadmoćno samopouzdanje
Više nego kad kočnice otkažu.
Žalim što je “čast” zaboravljena riječ,
I što se cijeni ogovaranje iza leđa.
Kada ugledam slomljena krila,
Tad nisam tužan, a nije ni čudo:
Ja ne volim ni nasilje ni slabost,
Samo mi je žao raspetog Krista.
Ne volim ni sebe kad sam kukavica,
I ne mogu da trpim kad nevine biju.
Ne volim kad mi zaviruju u dušu,
A još manje kad u nju pljuju.
Ne volim ni cirkuske arene,
Gdje se milijun mijenja za rublju,
Iako su pred nama velike promjene,
Ja to nikada voljeti neću!
Iako su pred nama velike promjene,
Ja to nikada voljeti neću!
Enes Kišević
"Oporuka"
Kćeri i sinovi moji,
ne dijelite se u kući
koju vam ostavljam,
Spomenite se pri objedu
da će još netko iz tih posuda jesti.
Usta otvarajte jednako za istinom
kao što ih i za kruhom otvarate.
Ne dopustite novcu
da bude vredniji od vas.
I kad padate u blato
padajte kao sunce.
Budite dobri prema vodi
spomenite se Majčine utrobe
koja vas je u vodi donijela.
Hranite radoznalost.
Hranite ljepotu.
Hranite ljubav.
Putujte.
Govorite jezik naroda
u kom se zadesite,
ali se vraćajte korijenju
kao potoci izvoru svome.
Dotičite svoje riječi rukama.
Ne otuđujte se od prirode.
Činite dobro njoj i ljudima.
Spomenite se
da ste iz ništa došli
da se u ništa vraćate
i da ništa dragocjenije nije
od života
koji u trajno naslijeđe
ostavljate svijetu.
I ne žalite za mnom
Žalite za mojim neznanjem
Dosta me je zemlja hranila
sad vrijeme je da ja hranim nju.
Pismo majci (Sergej Jesenjin)
Jesi´l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom ona čudna svjetlost sja i dalje.
Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu.
I da ideš svaki čas na cestu
usvom trošnom starinskom kaputu.
U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči: Kako su u krčmi finski nož u srce mi zaboli u tuči.
Nemaj straha! Umiri se, draga! Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam da bih umro ne vidjevši tebe.
Kao nekad, i sada sam nježan, i srce mi živi samo snom,
Da što prije pobjegnem od jada.
I vratim se u naš niski dom.
Vratit ću se kad u našem vrtu rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru budiš me ko prije osam ljeta.
Nemoj budit odsanjane snove, nek miruje ono čega ne bi:
Odveć rano zamoren životom, samo čemer osjećam u sebi.
I ne uči da se molim. Pusti! Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja, svjetlo što mi sija istim žarom.
Umiri se! Nemoj da te često viđaju onako zabrinutu,
I ne idi svaki čas na cestu u svom trošnom starinskom kaputu.
1924. (Prijevod: Dobriša Cesarić)
Dažd- Tin Ujević
U obilnim mlazovima
iz teških oblaka
liva se gusta kiša.
Toči kao iz kabla
na livade,
na voćnjake,
na pašnjake;
ali, nadasve,
lupa na naša stakla,
kuca na naša vrata,
bije nam o krovove.
I zvuči,
i svira,
u svima jezicima,
u čudnim narječjima,
nasilna,
sveplodna kiša.
A njen je zvuk
sladak sluhu
kao čehulja grožđa
usnicama.
Jutros je varoš bila
čista ko svečana slika,
u smeđem, osvjetljenju
što padaše s neba
na ulice i trgove,
te smo šećući posred kestenova
tugovali,
žalovali,
blago,
bez žalosti,
bez tuge:
dolazi,
dolazi ona divna zagrebačka jesen.
I mučilo nas
što naši mrtvi nisu s nama
da vide novi Zagreb,
ljupku Hrvatsku.
A sada kiša
teče i zvuči;
kuca o naše prozore
kao jato golih tića
što cvrkuću,
što izdišu.
Kiša je isprala sve grane
na stablima
i sad je lišće svježe zeleno,
a kuće opet čiste i crvene.
Slatko je pisati uz romon dažda.
Kiša rominja,
glogolji,
žamori;
kiša jadikuje;
mijenja pravac,
vraća se,
bugari,
i opet sipi i sipi
na dvorišta gdje stvara mlake,
na krovove gdje teče u žlijeb;
kiša jednolično svira
kao lučac o zvonku staklu
po stablima,
po brezima,
po živcima,
po srcima.
Kiša kiši
i kiši
i prestaje da kiši;
a onda otiče cestom.
A onda kao miris dunja
kroz vidik rosnih bregova
hrvatske domovine
javlja se čežnja
za plavim morima,
za novim nebištima,
za širim obzorjima.
Budi
kiša sve što u nama drijema;
draga
kiša sve što u nama plače;
tješi
kiša sve što u nama cvili.
Ovako je mi nekada, pjani, slušasmo,
kroz lahore borika na brijegu Marjanu
gdje sprema svoje harfe i svoje svirale,
za naše duše dirke;
za svoje strašne svirke,
leleke,
i duduke:
o mi smo slušali kišu
po danu i po noći
gdje rida sladostrasno,
gdje kida u nama
kao rđavu strunu
sve što trebaše da pukne.
Ali draža no ona kiša u noći
čuta iz topla kreveta za bura
teče na njivu duše ova topla kaplja
Milosti,
Dobrote,
Oproštenja;
plače nas,
draga nas,
curi na nos,
milosna,
dobrosna,
svjetlonosna,
zagrebačka kiša.
Mi znamo da kroz to vrijeme
gore na Cmroku i Tuškancu
plave i crne djevojke
dišu na potna stakla
kuda naslanjaju čelo
i motre na kišu i oblake
i cvijeće u dvorištu.
Sanjare dakle djevojke,
a mi kroz to vrijeme
pjevamo kišu i cvijeće
i momke i djevojke.
A kada prestaje kiša,
mi kroz otvoren prozor
dišemo čisti uzduh:
- takva skuta plaveti
nema ni u kom Gradu
po spasonosnoj kiši. -
A onda Sunce
tjera oblake,
obasjava brežuljke
i suši po Gradu mlake
od skore kiše.
Grič, 1920.
Nepovratna pesma MIROSLAV MIKA ANTIĆ
Nikad nemoj da se vraćaš, kad već jednom u svet kreneš.
Nemoj da mi nešto petljaš. Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bežim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce,stare staze,stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati.
Tu je ono čemu možes srce dati.
Al' ako se ikad vratiš, moraš znati tu ćeš stat iI ostati.
Očima se u svet trči. Glavom rije mlako veče.
Od reke se dete uči ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija, opasno je kao metak da u tebi večno klija i ćarlija tvoj početak.
Ti za koren nisi stvoren.
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri, stisni srce i zažmuri.
Al' kad pođeš - nemoj stati. Mahni rukom. I odjuri.
Ko zna kud ćeš. Ko zna zašto. Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su želje uvek belje, kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja, opasno je kao metak da u tebi večno kunja i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio, samo si zaboravio. Zato leti. Sanjaj. Trči.
Stvaraj zoru kad je veče. Nek' od tebe život uči da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo što ne ume ništa malo, pa kad kreneš - kreni ludo, ustreptalo, radoznalo.
Ko zna šta te tamo čeka, u maglama iz daleka.
Al' ako se i pozlatiš, il' sve teško, gorko platiš, uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.
Kada veliki umjetnici udruže snage, i u popularnoj pjesmi nastaje poezija
Pjesma je svojevrsna opomena...
Milo me pogledala zemlja PETAR GUDELJ
Ožiljak između kažiprsta i srednjaka na mojoj lijevoj šaci. No-
sim ga od svoje osme. Trag jednog kućnog noža s nakovnja Ma-
tana Nogala s Velima.
Kovački nož s drvenom ručicom, oštar i težak, davno se izlizao,
istanjio, pozobala ga rđa, a njegov se ujed između članaka na mo-
joj lijevoj šaci još bijeli. I bijelit će se dok se, kao i nož, ne prospe
u zemlju. Dok rana ne nađe svoj nož. Nož svoju ranu.
Bilo rano proljeće, kasno popodne: u našim Dračama proli-
stali i procvjetali kljeni. Ti sam u kući. U tebi tvoj vuk. Gladan
Mesa.
U konobi o gredi visio pršut. Bio pršut, sad kost. Pri kosti, pri
obišenjaku, ostao dlan čekinjave kože i žila. Ostao neodoljivi mi-
ris pršuta.
Zgrabio kost i nož i kao pas, kao vuk, pobjegao u Drače, me-
đu kljene, kveljati i glodati kost. Udisati miris.
Po glatkoj svinjskoj butnoj kosti poleti oštar kovački nož i svrši
među člancima moje lijeve šake. Pljusnu krv.
Ja zajaučem iz svega glasa. Kao što je jaukalo prase kad su ga
klali.
Dotrčala Mila Asanovića, djevojka najmilijeg pogleda u mom
životu. Puljizova: to popodne bila u svoje sestre, u Dragovića.
Smirivala me, vezala ruku, zaustavljala krv. Mirisala djevojač-
ki, govorila mi:
- Dragi, dragi moj!
Prvi put, od nje, čuo tu riječ.
Udala se te godine na Sebišinu. Za Agarića. Stara Agara, baba
ili prababa njezina muža, imala sto godina.
Umrla pri prvom porođaju. Rodila i ostavila sina. U zemlju
odnijela najmiliji ženski pogled moga života.
Milo me pogledala zemlja.
SREĆA - Oliver i Gibonni
Sreća, da sam slobodan od želja
I više nemam slabosti ni za ljubav hrabrosti
Sreća, niti ima niti treba
K'o će me očarati, pa me razočarati
Našao sam mir na slobodi
U praznoj postelji i hladnoj sobi
I kako to opisati?
Ne mogu od sreće disati
Našao sam mir na drugoj strani
Nemam osjećaj da netko fali
Kako to opisati?
Ne mogu od sreće disati
Sad sam slobodan od želja
I nema smisla sanjati
Na ljude se oslanjati
Sreća, držat će mi leđa
Sad imam život i svoju slobodu
I imam druge koje dođu i odu
Našao sam mir na slobodi
U tuđoj postelji i tuđoj sobi
Kako to opisati?
Ne mogu od sreće disati
Našao sam mir na drugoj strani
Nemam osjećaj da netko fali
Kako to opisati?
Ne mogu od sreće disati
Više nemam slabosti ni za ljubav hrabrosti
Sreća
Hvala I. Š.
ČISTIM SVOJ ŽIVOT - Arsen Dedić
Čistim svoj život, kroz prozor, ormar stari
čistim svoj prostor od nepotrebnih stvari
Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?
Čistim svoj život, petkom odvoze smeće
kada se nada budi, i kad je blago veče
Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?
Čistim svoj život od onih šupljih ljudi,
kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi.
Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?
Čistim svoj život, da spasim dok je vrijeme,
malu jutarnju nježnost i gorko noćno sjeme
Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?
Čistim svoj život od prividnog svijeta,
od ljubavi bez traga, od jeftinih predmeta
Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?
Čistim svoj život, to hrđa je
i tmina, i osta'ću bez ičeg al' bolja je tišina...
JEDNE NOĆI - Dobriša Cesarić
Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.
A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.
I noć je tekla spokojna i nijema.
A tad se sjetih da je više nema.
Predjesenji dan
Već nema sunce starog žara,
Al dan je nasmješen i vedar.
Bez Posla i ne vičuć više
Posljednji prođe sladoledar.
Tumara bijeli čovjek ljeta
Po gradu, nevesela lica.
Kadikad padne žuti list
Pred kotač njegovih kolica.
To javlja jesen, da je tu,
I zemlja čeka prvu kišu,
A kestenjari -ti uglari-
Prašinu ljeta s peći brišu.
Dobriša Cesarić