STEĆCI TRAJNI ZNAMENI PISANOG IZRAŽAVANJA
U obližnjoj Cisti nalaze se dva stećka [1] s natpisima posvećenim Vladni i Herku Kustražiću. Stećak s natpisom Herku Kustražiću danas se nalazi ispred Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, a natpis zbog oštećenosti stećka još nije u potpunosti pročitan glasi:
OVDI LEŽI
JUROE KUSTRAŽIĆ
SIN (S)VIMA(T), PRUŽI…
Na južnoj bočnoj strani na izbačenoj strani strehe je još nekoliko slova bosančice, koji još nisu pročitani. U samoj nekropoli stećaka na Crljivici je natpis na stećku supruzi Herka Kustražića, a glasi:
OVDI LEŽI DOBRA ŽENA
VLADNA POLAG' SVOEGA SU
ENIA HERKA KUSTRAŽIĆA
A OVI BILIG'PUSTAVAH JE Z B
RATIOM
U povelji kojom hrvatski ban Hanž Frankopan potvrđuje Vlasima župe Cetina u koju je spadala Cista 18. Ožujka, 1434., spominje se Bulat Kustražić, koji je vjerojatno potomak Herka i Vladne Kustražić.[2] Ovi natpisi su pisani ikavskim narječjem, kojim se i danas govori u Imotskoj krajini, a uz povelju Grubanca Hlapčića Imoćanina su nam jedini poznati dokazi pismenosti ovdje u Srednjem vijeku.
PRVI SPOMENI IMOTSKOG U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI
O Imotskoj krajini počelo se pisati dosta kasno. Prva tiskana građa, koja nam govori o Imotskoj krajini su knjižice tzv. Stampe, koje je tiskao Kaptol Makarske biskupije, a tiskane su uglavnom za potrebe njezinih parnica. Te knjižice tiskane pretežito oko 1750. S naslovima kao: „Per monsignor vescovo di Macarska …“ , „Stampa vescovato di Macarsca“, u svom sadržaju imaju razne stare isprave, koje nam govore o prošlosti Imotske krajine.
Fra Filip Grabovac pjesnik i narodni mučenik je 1747. u svom „Cvitu razgovora …“ objavio pjesmu „Slidi iskazanje oca fra Petra Kumbata, kako porobi svu Imotsku krajinu i za malo grad ostade.“
[1] Lozo, Marijan, Dva stećka iz Ciste, Imotska krajina br. 342-343, od 1. travnja 1985., str., 8.
[2] Šurmin, Đuro, Hrvatski spomenici, Zagreb: JAZU, 1898., str., 280.
Maksimin klesar kamenih spomenika
U doba Rimskog carstva živio je na području Imotskog Maksimin klesar kamenih spomenika, koji nam je na njima ostavio tri svoja nadgrobna potpisa. Njih možemo smatrati prvim literarnim zapisima, koje je napisao jedan Imoćanin. Ova tri kamena natpisa potječu iz II. stoljeća poslije Krista. Naručitelj prvog spomenika Božici Dijani, koji je pronađen u Prološcu Elie Messor, a natpis glasi:
(D)IANAE (A)UGUSTAE (S)ACRUM (T)ITIUS AEL(IUS) MESSOR (V)OTUM (L)IBENS (M)ERITO (S)OLVIT MAXIMINUS SCULPET[1]
Prijevod:
Dijani Augusti svetište Tit Elie Messor s veseljem zavjet dovrši. Maksimin klesao.
Drugi natpis pronađen je u Sovićima na spomeniku podignutom djevojci Lupi:
D(IS)M(ANIBUS) LEO ET QUARTILLA
PARENTE MISERI POSU(ERUNT) LUP(A)E FILI(A)E
INFELICISSI MAE ANNORUM XXii. H(OC)
M(ONUMENTUM) H(EREDEM) N(ON) S(EQUETUR)[2]
Prijevod:
Bogovima Manima! Leo i Kvartila jadni roditelji postaviše spomenik vrlo nesretnoj kćeri Lupi umrloj u 22 godini. Ovaj spomenik ne pripada drugom nasljedniku.
Oko Lupine glave urezan je natpis: MAXIMINUS SCULPET
Što u prijevodu znači: „ Maksimin izradio“
Treći natpis nalazi se na ulomku rimske nadgrobne ploče, oštećen pronađen je u selu Župa s natpisom:
ONSE
MAXIMINUS FR
INFELICIBUS POS[3]
[1] Ujević, Ante, Imotska krajina, Imotski: Matica hrvatska, 1991. str., 59. Grabovac, Viktor Vito, Proložac kroz vjekove, Proložac: Matica hrvatska, 2009., str. 39. Rendić, Duje, Dva antička signirana reljefa iz radionice majstora Maksimina. Arheološki radovi i rasprave, IV-V, Zagreb: JAZU, 1967, 339-356.
[2] Vego, Marko, Bekija kroz vjekove, Sarajevo: Narodni univerzitet, 1964., str. 36. Glibota, Milan, Sovići i Gorica u Bekiji, Sovići, Gorica, 1989., str. 4.
[3] Jurišić, Karlo, Nepoznati stećak u Župi Biokovskoj i legenda o Svetom Jurju, Kačić: zbornik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja = acta Provinciae ss. Redemptoris Ordinis Fratrum Minorum in Croatia, sv. 8, Split, 1976., str. 227. Luetić, Tomislav, Župa Biokovska s rodoslovljima, Zagreb: Vlastita naklada, 2000., str. 35.
Grubanac Hlapčić Imoćanin
Prema nekim autorima samostan Imota osnovao je 1334. godine Ivan Nelipić. Kako god bilo, u ovom samostanu se školovao dijak Grubanac Hlapčić Imoćanin, koji je 15. travnja 1391. godine sastavio i napisao povelju Beljaka i Radića Sankovića, kojom ustupaju župu Konavle i Vitaljinu Dubrovniku, čime su ispravili nepravdu raške i humske povelje prema Dubrovniku.
O Grubancu Hlapčiću nemamo nikakvih podataka osim da je bio dijak (pisar) Beljaka Sankovića. Nije sigurno dovoditi njegovo ime s nazivom sela Grubine ili njegovo prezime s imenom Hlapca iz Ružića spomenutog u povelji Jurja Vojsalića, braći Radivojevića iz 1434. godine.[1]
Budući da je povelja braće Sankovića iz 1391. Godine najstariji poznati spis koji je napisao Imoćanin donosimo je ovdje:
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha amen. U godini 1391. od rođenja Kristova, u petnaesti dan mjeseca travnja. I evo svakom čovjeku, sadašnjem i koji će u budućnosti biti u vijeke vjekova dajemo na znanje i razumijevanje ovom poveljom i zapisanjem da ja, župan Beljak i brat mi vojvoda Radić, Sankovići, saznasmo uistinu iz starih zapisa i od starih ljudi dugog pamćenja, od dobrih ljudi koji su to čuli s koljena na koljeno i po označenim i poznatim biljezima, gdje su međe. Na mjestu Cavtata, uz more, nalazio se stari grad Dubrovnik smješten u Župi konavoskoj, i bile su mu plemenito ta župa i druge zemlje i mjesta, i kad se taj slavni grad rasuo i opustio, tada u te dane gospoda raška i humska na nepravedan način ga zauzeše, i na silu zauzeše konavosku župu i druga mjesta toga grada. I tada građani prijeđoše u utvrđeno mjesto i sazidahu grad Dubrovnik koji i do danas postoji i po milosti Božijoj, poštovan je i slobodan, a od ljudi staroga grada izrodila se i naslijedila ga je vlastela grada Dubrovnika. A sada je župan Beljak i vojvoda Radić smislivši, pošto je to u potpunosti pravično i dostojno je, da svakome vratimo i damo njegovo pravo i staru plemenitu baštinu, uzimajući u obzir počasti i službe koje je grad Dubrovnik vazda činio gospodi raškoj, humskoj i bosanskoj, a posebno našem ocu Sanku i svim našim roditeljima. I znajući za ljubav i prijateljstvo koje su naši stari imali, a i mi imamo s gradom Dubrovnikom, htjeli smo da im vratimo i damo njihovu baštinu i plemenito, kao što treba i kako je pravo, pa od danas dadosmo, i potvrđujemo, i ovom poveljom zapisujemo u vijeke vjekova općini i vlasteli grada Dubrovnika Župu konavosku sa Donjom gorom, i grad Soko koji je u njoj, i sva sela i ljude i gore i paše i vode i mlinove i dohodke, i sve što pripada Župi konavoskoj, i sa svim međama i granicama koje su sa Trebinjem i sa Vrsinjem, i do međe i granice dračevičke, i do predgrađa dubrovačkog, i do mora na Cavtat i okolo, kako je more okružilo, do Molunta i još, također, dajemo i potvrđujemo sela i zemlje Vitaljine, do svojih međa i granica, i do mora do pristaništa Molunat i sa otokom koji pripada Vitaljini, naime Molunatom, koji su u Župi konavoskoj i u gradu i mjestima sada gore zapisanim, poklisarima dubrovačkim Žunu Sorkočeviću i Palku Gunduliću
Mi župan Beljak i vojvoda Radić obećasmo se našom vjerom i zakletvom niže pisanom, da ćemo je postaviti u držanje i u vlast i u gospodstvo kao njihovu baštinu plemenitu Općini i vlasteli grada Dubrovnika, i predati im u ruke i u vlast i straža Sokola i svu više upisanu župu konavosku i vitalinsku, da su slobodni vlastela i Općina da učine i urede i da gospoduju gradom i župom i mjestima više pri samim, kao svojim pravom i vlastitom baštinom, kao što mogu činiti sa svojim starim vladanjem i državinom. I još obećavamo Općini i vlasteli dubrovačkoj da ćemo učiniti da im prvaci ljudi i bolji iz župa prisegnu vjerom i dušom i zakletvom, da budu vjerni Općini i vlasteli dubrovačkoj, i ako Konavljani i Vitaljinjani ne budu htjeli da prihvate gospodstvo dubrovačko, ili da ne budu poslušni; ili, ako bi se u bilo koje vrijeme odmetnuli i bili nevjerni mi ćemo ih goniti i smatrati našim neprijateljima i našim vlastitim nevjernicima, i svom našom snagom ćemo ih preobratiti i podčiniti gospodstvu i vlasti dubrovačkoj. I još obećavamo Općini i vlasteli grada Dubrovnika da ćemo čuvati ili stražariti i braniti Župu i grad Soko i mjesta više zapisana od svakoga zla, od nasilja, pljačke i od svakog gospodara ili vlastelina, bilo koji da je, koji bi htjeli bilo da uznemire uzmu župu ili grad ili mjesta više zapisana ili bi htjeli bilo kakvo zlo ili štetu da učine. I još obećavamo: ako bi neki naš čovjek bilo iz naše zemlje otišao i došao da se naseli u Konavosku župu ili u Vitaljinu – slobodan je da pođe, a mi svi, niti naš čovjek nećemo to braniti niti ćemo zlo učiniti tom čovjeku; a također – ako bi neki čovjek otišao iz Konavala ili iz Vitaljine te se doselio i pošao u našu zemlju, Dubrovčani obećavaju da to ne brane niti da zlo učine tom čovjeku.
I na sve gore pisano pristadoše i potvrdiše naše gospođe i sestra Dragna i naš stric župan Gradoje, i naša braća Budela i Sančin, u svoje ime i za svoju djecu i za potomke svih nas, i sva naša vlastela, a na vlastito Mile Tukleković sa sinovima i Vratoje Radonić sa svojim sinovima. I za potvrdu svega pisanog u ruke Žuna Sorkočevića i Palka Gundulića, poklisarima Općine dubrovačke mi Beljak i Radić, sa svima više imenovanim, na Sveto pismo Kristovog evanđelja iz dobre volje i sa čistim srcem prisegli smo vjerom i dušom, i oca našega i roditelja naših Svetim Jurom i arhanđelom Mihovilom, našim krsnim imenima, da izvršimo i svršimo i utvrdimo sve pisano u ovoj povelji, i da naša djeca i naši potomci i naša vlastela i svaki naš čovjek izvrši i ne prenebregne ovo pisanje, nit bilo koji drugi gospodin ili čovjek, gdje možemo mi da dosegnemo. A mi više pisani, da ne poreknemo niti da prekršimo ovo što je zapisano. Ako bi bilo tko od nas, ili netko drugi, ovo prekršio ili porekao ili neko zlo učinio protivno ovom našem obećanju, da je prokleto od Boga i od prečiste Bogorodice i od časnog križa i od dvanaest apostola i od četiri evanđelista i od svetog Jure i arhanđela Mihovila i od 318 svetih otaca nicejskih i od svih svetaca i svetica Božijih, i da je suučesnik sa Judom i đavlom, i prokletstvo očevo i majčino da padne na one koji će ovo poreći i pokvariti ovo što je zapisano… povelja koju smo potvrdili i našim pečatima zapečatili.
A ovo pisa Grubanac Hlapčić Imoćanin, rob (sluga) župana Beljaka i vojvode Radića i njihov dijak.[2]
U selu Biskupu blizu sela Glavatičeva kod Konjica nalazi se nekropola stećaka. Na toj nekropoli su se ukopavali preminuli pripadnici kneževskog plemićkog roda Sanković. Na jednom velikom stećku u kojem je pokopana Goisava spomenuta u gornjoj povelji supruga Radića Sankovića je natpis:
ASE LEŽI GOSPOJA GOISAVA
KĆI JURJA BAOŠICA A KUĆANICA
VOEVODE RADIČA I PRISTA
U KUĆI KAZNACA SANKA I
ŽUPANA BELJAKA S POČTENIEM
I PRIJA SVOJU VIRU I VIČNU SLAVU
Uz nekropolu je i crkva, a u blizini u selu Zaborani ruševine dvorca Sankovića.[3] Ovdje je na prijelazu 14. u 15. stoljeće živio i radio jedan Imoćanin dijak (pisar) Sankovića, Grubanac Hlapčić. Uz povelju Grubanca Hlapčića Imoćanina su nam
[1] Miklosich, Franc, Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragusii , Wien: Braumüller, 1858., br. 54, str., 377-379.jedini poznati dokazi pismenosti ovdje u Srednjem vijeku.
[2] Miklosich, F., op. cit., str., 217-219. Stari srpski arhiv, knjiga 7, Beograd: Filozofski fakultet Beograd, 2008., str., 118-120.
[3]Vego, Marko, Iz srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Svjetlost, 1980., str., 11-45.
Kovač Jurina
Na prijelazu 14. u 15. stoljeće živio i radio klesar Jurina, koji je klesao stećke – nadgrobne spomenike, baš kao što je tisuću godina prije njega klesao majstor Maksimin. Tragove njegove majstorske radionice nalazimo na širem prostoru od Biska preko Imotskog do Kupresa.[1] Neki od spomenika, koje je on klesao teški su po nekoliko tona, pa smatramo da ih je klesao na licu mjesta. Na stećku u Lovreću na nekropoli stećaka Kamenjak, na jednom stećku ostavio nam je svoj književni uradak – natpis, koji glasi:
OVDI LEŽI DOBAR JUNAK'
U IME VLKOE RADMILA BOGDA
NIĆA SIN'A A DOJDE MU SMRT I U
GOSPODSKOJ SLUŽBI POGIBE V
OJU(J)UĆ A OVO ČINI KOVAČ JURINA
Kovač Jurina je osim ovog teksta o Vukojevoj smrti i likovno prikazao Vukojevu smrt. U lijevim spojenim arkadama Junak Vlkvoe, pješak u gospodskoj službi, veći i od konja i konjanika koji ga napada, zavitlao je mačem, ali je neprijateljevo koplje dotaklo njegovu grud u predjelu srca. Dvije desne arkade ostale su prazne, nakon gubitka dobrog junaka, sina Vukoja. Dr. Ivan Petričević je o ovom stećku napisao: „I evo nam nove imotske balade nastale barem 300 godina prije Hasanaginice, koja vapi za svojim Makom Dizdarom.“[2]
Fra Juraj Imoćanin
Nije nam poznata godina rođenja fra Juraja Imoćanina duvanjskog, hvarskog i skradinskog biskupa, koji je umro je 1429. Sigurno je imao kao biskup svoju priručnu knjižnicu, a pisao je svoje dopise crkvenim i civilnim vlastima, ali nam o tome ništa nije poznato. Za duvanjskog biskupa je postavljen 12. listopada 1392. godine, a 21. listopada 1412. je postavljen za hvarskog biskupa, dok ga je papa Martin V. 15. siječnja 1420., nakon smrti hvarskog biskupa Dujma postavio 24. ožujka 1429. opet za hvarskog biskupa. Od 1412. godine je administrator duvanjske biskupije sve do svoje smrti. Sredinom srpnja 1398. nalazimo ga na sastanku u Kninu sjedištu Kninske biskupije sa splitskim nadbiskupom Andrijom, zagrebačkim biskupom Eberhardom, senjskim Leonardom, šibenskim Antonijem, kninskim Ladislavom, ninskim Ivanom, skradinskim Franjom, hvarskim Beneventom, te s još sedam biskupa.[3]
I danas se u knjižnici Franjevačkog samostana u Omišu, koji su izgradili imotski franjevci 1715. nakon što su pobjegli pred Turcima nalaze knjige, koje su ponijeli sa sobom.
Fra Franjo Radić – Budalić
Važno je spomenuti da je prvi put posebnu prostoriju za samostansku knjižnicu u Franjevačkom samostanu Makarska oko 1690., dao napraviti fra Franjo Radić – Budalić Imoćanin iz Krstatica proširivši samostansku crkvu kapelom sv. Ante i nad njom kasnije podigao „prekrasni prostor“ za knjižnicu sa svim što je za nju potrebito i pribavio mnogo korisnih i vrijednih knjiga. Taj je „prekrasni prostor“ obuhvatio samo 22 kvadratna metra, pa onda možemo zamisliti, koliki su prostor mogle obuhvatiti knjižnice u još tješnjim samostančićima u doba turskog ropstva.[4] Fra Franjo Budalić-Radić bio je provincijal u razdoblju 1676.-1679. Kao veliki propovjednik nosio je titulu „Propovjednik reda“. Svojim velikim ugledom naveo je mletačku vojsku da oslobodi Vrgorac i Gabelu od Turaka.
Fra Stjepan Vrljić
Zaslužan je za zalaganje kod mletačkih vlasti da počmu borbe za oslobođenje Imotskog. U tome su mu mnogo pomogli fra Toma Bezer-Radatović iz Krstatica i spomenuti fra Franjo Radić – Budalić. Fra Stjepan Vrljić Doveo je iz Hercegovine 1500 obitelji, koje je naselio u Vrgorskoj krajini te Prugovu, Dicmu, Neoriću, Gizdavcu i Muću.[5]
Hasan Imamović sin Muhamedov
U XVII. stoljeću javljaju se dvojica Imoćana kao autori književnih radova. Hasan Imamović sin Muhamedov je 1661. Napisao knjigu, koju je iz Medine u današnjoj Arabiji poslao bratu Ali-Agi u Imotski, a on ju je kasnije predao poznatom muslimanskom pjesniku iz Mostara Ibrahimu Opijaču, koji je sve ovo zabilježio na margini stranice. Knjiga se zove „O karakteristikama grada Medine“, a u njoj je opisan grad Medina, poznato hodočasničko mjesto. Nije poznato da li je Hasan Imamović bio hodočasnik ili je stalno po nekom poslu boravio u Medini, što je vjerojatnije kad je slao knjige. Imamovići su bili domaći muslimani, koji su imali svoju kulu i imanja u Zmijavcima blizu Kamenmosta, što je vidljivo iz investiture, koju je generalni providur Alvise Mocenigo izdao Mati Šoiću 30. XII. 1717.
Mate Šoić
Mate Šoić je bio kolonelo Imotskog, a kao zaslužnom pri oslobođenju Imotskog od Turaka mletačke vlasti su ga darovale posjedima aga Imamovića, koji su napustili Imotski nakon 2. Kolovoza 1717. Mletački katastar iz 1725. Popisuje mlinicu udovice Imamovića.[6]
Fra Pavao Šilobadović
Fra Pavao Šilobadović je autor poznate kronike „Libretin“ u koju bilježi ratna zbivanja na našem prostoru za trajanja Kandijskog (1645.-1669.) i Morejskog rata (1684.-1699.) Njegova kronika kao važan povijesni izvor, koji su u svom radu koristili mnogi povjesničari objavljena je do sada tri puta. Prvi ju je objavio Fra Andrija Kačić Miošić [7] u prvom izdanju svog „Razgovora ugodnog …“ 1756., zatim fra Stipan Zlatović u časopisu „Starine“ [8] te fra Josip Ante Soldo 1993.[9]
Kačić nam na početku svog „Libretina“ otkriva da je Imoćanin, dok nam fra Bazilije Pandžić u Vatikanskom arhivu detaljnije otkriva kako je rodom iz Zagvozda.[10] U Zagvozdu i danas jedan brežuljak nosi naziv Šilobad, gdje su u zbijegu stanovništva Imotske krajine pred turskom opasnošću na području između Zadvarja i Vrulje smještane izbjeglice iz Zagvozda.[11] Kronika je pisana bosančicom i hrvatskim jezikom. Fra Pavao je bio župnik u Sumartinu, Tučepima, Makru, Velikom Brdu, Bastu, Makarskoj, a bio je prvi učitelj na prvoj školi, koja je otvorena na području Makarske biskupije, koju je otvorio makarski biskup Marijan Lišnjić, rodom iz Krstatica, 27. Siječnja 1668.[12]
[1] Milošević, Ante, Kovač Jurina
[2] Petričević, Ivan, Pročitani „izgubljeni“ natpisi, Kačić : zbornik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja = acta Provinciae ss. Redemptoris Ordinis Fratrum Minorum in Croatia, Sv.13, Split, 1981., str., 273-284. Godišnjak, XXXIV, (32), Sarajevo: ANUBIH, 2005., str., 253-268.
[3] Glibota, Milan, Fra Juraj Imoćanin (? - 1429) biskup Duvanjski, Hvarski i Skradinski, Grad na gori, br. 1 (39), Imotski: Franjevački samostan, 2003., str., 35-38.
[4] Jurišić, Karlo, Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1972., str., 173-174.
[5] Božitković, J., op. cit., str., 111-113.
[6] Glibota, Milan, Imotska krajina u Kačićevoj pjesmarici, Imotska krajina, br. 451., 11. VIII.1989., str., 8.
[7] Kačić Miošić, Andrija, Razgovor ugodni naroda slovinskoga, MLECZI: Z’ dopusctegnem Starescina, MDCCLVI, str., 342.-386.
[8] Kronika o. Pavla Silobradovića o četovanju u Primorju, Starine, knjga XXI, Zagreb: JAZU, 1889., str., 86-115.
[9] Makarski ljetopisi 17. I 18. Stoljeća, Split: Književni krug, 1993., str., 13-68.
[10] Pandžić, Bazilije, Bosna Argentina, Bollau Verlag Köln, 1995., str. 331.
[11] Kovačić, Slavko, Obitelji iz imotskih i radobiljskih sela u zbijegu u selima ispod Zadvarja, Imotski zbornik, 1, Imotski: Matica hrvatska, 1994., str. 69-88.
[12] Pandžić., B., op. cit. str., 331.
Marija Jović