Kozmopolitski Tin (5. srpanj 1891 – 12. studeni 1955.), od Imotskog preko Splita i Brača sve do Bagdada, Damaska i San Diega... S posebnim senzibilitetom u pjesmi i prozi prema svom Imotskom i Krajini...
„…Rodio sam se 5. jula 1891. u Vrgorcu, selu Dalmatinske zagore, koje je spadalo pod makarski kotar u turskoj kuli Cukarinovića. Ja sam se stvarno rodio u turskoj kuli napukloj od groma u šest sati izjutra, a mislim da je bila subotom. Inače se tih ljudi i prilika slabo sjećam…“
...Zelenu granu s tugom žuta voća
U kakvom starom spljetskom perivoju...
...Ali najveće čudo, ljepota ljepotā, to će biti djevičanska svetkovina zastajalih voda. Od blata, potoka, kanala, rijeka i jezera zasjat će odsjevi čarobnih ogledala,vidovita isparavanja u svijet halucinacija, preobraženje protega u svijet višeg iskustva pošto si sa sviješću dobre i duboke životinje gledao prve bademe u kruni bijeloga cvijeta, doznat ćeš za pijanstvo bolje od vina i duhana; sjetit ćeš se prve noći kada si, pod borom i hrastom, uz listak grabova grma što u vatri mirisavo dimi, premda nije čempres, iz blisko odsječene daljine, pod najvećim brojem zvijezda, preko brda i polja, kao basnu pravoga Istoka, ugledao i posmatrao Imotski u vidu nage ljepotice protegnute na logu od leopardova krzna i mirisa, posute biserjem po raskošnom tijelu;…“
...Glas čežnje izlit će, kroz svoja vajkanja, onaj nepoznati ton pijanstva u kojem će, saučesno, da
zajecaju i zaplaču i da se oglase Lovreć i Cista, Lokvičići i Tamnice, Krivodol i Poljica, Zagvozd i
Proložac...
Spavaj, spavaj, dijete. Sreće ćeš ionako imati samo dok spavaš; a srca i duše samo bezazlenošću.
Jer evo si vidio vile i vilenjake, ali vještica i zloduha nad kolijevkom nisi vidio. I snatrio si Gospe s
očima iz tvojega sela i stasom iz kola na sajmu u Podbablju.
Neće te razmaziti med i svila iz Bagdada i Damaska; nego ćeš sa žuljevitim rukama da se znojiš za
hljeb od kukuruza i za svakodnevnu puru...
Htjet ćeš da grliš neizmjernost, da letiš do San Diega i San Franciska, dok ne polomiš krila ovdje
niže vode, svakako još bliže od Jauka ili Runovića...
...U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga...
ZELENU GRANU S TUGOM ŽUTA VOĆA Tin Ujević (5. srpanj 1891 – 12. studeni 1955.)
Zelenu granu s tugom žuta voća
U kakvom starom spljetskom perivoju
Sanjarim s mirom dok se duša noća
I vlaga snova hvata dušu moju
Al čežnja dršće kao ptiče golo
K’o plava pjesma naglo prekinuta
K’o neko blijedo i beznadno kolo
K’o bosi prosjak na po’ pusta puta
Sva ljubav moja usred ceste kisne
Moje je srce od sedam komada
Pod svakim mačem jedan plam da vrisne
Nad mojim dahom mramorna gromada
Tmurne se misli reska svjetla boje
Krv u moždane, mozak van da skoči
Nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje
Tuđinska ženo, samilosne oči