Podijelite na Facebook
Roman Godina i vječnost Vladimira Lončarevića jedinstveno je djelo u suvremenoj hrvatskoj književnosti: roman‑ključ, roman‑freska i roman‑zagonetka, koji se čita u jednom dahu, ali se razumije tek u višestrukim čitanjima. Lončarević stvara tekst koji istodobno funkcionira kao intimna ispovijest, politička analiza, kulturna kronika i hermeneutička potraga za istinom.
U središtu knjige stoji šifrirani svijet stvarnih protagonista hrvatske povijesti, prepoznatljivih i onima koji su bili neposredni sudionici opisanih događaja. Upravo ta dvoslojnost — fikcionalno i dokumentarno, osobno i povijesno — čini roman iznimno izazovnim i intelektualno poticajnim.
Lončarevićev tekst funkcionira kao roman‑ključ, u kojem se iza fikcionalnih imena kriju stvarni akteri hrvatske povijesti, politike, kulture i društva. Čitatelj se kreće kroz mrežu odnosa, aluzija, povijesnih signala i simboličkih gesti, neprestano pokušavajući odgonetnuti tko je tko i što je što.
Ta igra identiteta nije puka literarna dosjetka: ona je metafora hrvatske povijesti, koja je sama po sebi često bila šifrirana, prikrivana, reinterpretirana i osporavana.
Svakim novim čitanjem roman se otvara kao freska hrvatske povijesti — slojevita i veličanstvena. Lončarević prikazuje:
političke lomove i ideološke sukobe,
ključne figure koje su oblikovale hrvatsku državnost,
moralne i intelektualne dileme hrvatske elite,
povijesne trenutke koji su odredili sudbinu nacije.
U tom smislu, Godina i vječnost nije samo roman, nego kompendij povijesnih iskustava, svojevrsna književna kronika koja povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost.
Posebno mjesto u romanu zauzima Franjo Tuđman, prikazan kroz autentične zapise, ali i kroz fikcionalizirane unutarnje monologe. Lončarević ne piše hagiografiju, nego hommage — tekst koji odaje počast državniku, ali ga istodobno promatra u njegovoj ljudskoj, misaonoj i povijesnoj složenosti.
Kombinacija stvarnih Tuđmanovih zapisa i autorovih interpretacija stvara dijalog između povijesti i književnosti, između dokumenta i fikcije, između državnika i pisca.
Tuđman je prikazan kao čovjek koji je nosio teret povijesti, ali i kao figura čije se djelo i danas tumači, osporava, brani i reinterpretira.
Lončarevićev roman obiluje citatima, aluzijama i referencama na:
hrvatske klasike,
europske pisce,
filozofe,
teologe,
povjesničare.
Ta intertekstualnost nije ukras, nego metoda: autor pokazuje da se povijest ne može razumjeti bez kulture, da se politika ne može odvojiti od ideja, i da se nacionalna sudbina uvijek ispisuje u dijalogu s književnošću.
Roman je i poruka sadašnjosti: upozorenje na moralne, kulturne i civilizacijske lomove koji obilježavaju današnju Europu. Lončarević piše o:
uznemirujućoj sadašnjosti,
krizi identiteta,
slabljenju kulturnih i duhovnih temelja,
pesimističnim slutnjama o budućnosti zapadnoeuropske civilizacije.
U tom smislu, Godina i vječnost je roman koji ne govori samo o prošlosti, nego i o onome što dolazi.
Godina i vječnost Vladimira Lončarevića iznimno je djelo — roman koji se čita kao zagonetka, ali ostaje kao freska; roman koji se doživljava osobno, ali razumije povijesno; roman koji je hommage Tuđmanu, ali i kritičko promišljanje hrvatske sudbine.
To je knjiga koja traži strpljenje, znanje i osjetljivost, ali zauzvrat nudi dubinu, širinu i intelektualnu ljepotu. Lončarević je napisao roman koji će se čitati i tumačiti još dugo, jer je riječ o djelu koje nadilazi trenutak i ulazi u prostor — kako sam naslov kaže — godine i vječnosti.
Marija Jović
