Kolajna – Mjesto koje spaja Kolajna biserje poezije

Naslovnica -> Novosti

Imotski pjesnici

Podijelite na Facebook

 

Petar Gudelj

BOŽE, ŠTO SI HRVATSKU  

Bože, što si Hrvatsku

Oblio nebom i morem.

Što si je osuo zvijezdama

I otocima.

Što si u njezin krš

Poslao vojsku zmija.

Obasjao njezine jame

Jatima golubica i munja.

Mene stvorio među otocima,

Munjama, zvijezdama i poskocima.

Što si joj nad gorama i vodama

Izgovorio ime.

 

Tin Ujević:

VISOKI JABLANI

Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke grudi;

od gromora njina glasa šuma i more se budi,

a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire

i bune, i prodiru u vis, u etire.

 

Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,

bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.

Oni imaju snagu vjere što živi u smaku

i vrelo svjetlosti što tinja u mraku

i sunce u oblaku...

 

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,

oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,

za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,

ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,

rođena u plaču, sazrela u muku.

 

Njina muška desna neprestano zida

dvore čovječanstva. Dom Prometeida !

I gdje tinja savjest, kao iskra sveta

oko njih se kupi orijaška četa

za slobodu prava

 

Ali u samoći njihova je glava

ispravna i čista povrh mračne rulje

gdje ih ne razumiju glupani i hulje,

kao vršak divnih, zelenih jablana,

režući do munje vedri obzor dana.

 

Tako, uistinu, do njih vode puti,

gdje se pojas rijeke u dolini sluti,

gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;

nagnuti u ponor, nebeskoga svoda

dok crvena jesen drumovima hoda.

 

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,

oni, sami, gordi, dršću u visini,

muče žednu zjenu ili revnu opnu;

što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

 

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde

samo vile lete, ili bure jezde;

a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!

 

Tin Ujević

KOVČEZIĆ S BISERJEM

Imam tajni pretin s dugmetom na perce
u kom skrivam mali kovčeg s karatima zlata.
Tu sam pohranio najbolje šesterce
i odrezan oštrac ljubavnih nokata.

Tu su vruća pisma s kapljicama krvi
i uzlovi sveli hirovite vrpce.
I kad škrine drvo što ga grizu crvi
ugašeni miris preplavi mi srce.

Tu je oltar mojih plačnih relikvija:
slike bez očiju, trošne rukavice,
i promjena želje što se dnevno svija
vijugavo uvijek u druge kaprise.

Otvaram taj kovčeg kad hoću da plačem.
Da osjetim radost što mi život uze,
da osjetim žalost u porastu jačem,
i na dnu zatvaram uvijek po dvije suze.

Bez njeg nemoguće meni biti ganut.
I tek čitam što mi stari dani pišu.
Da bi draga suza mogla opet kanut,
a iz njega stare suze još mirišu.

 

Josip Pupačić:

MORE

I gledam more gdje se k meni penje

i slušam more dobro jutro veli

i ono sluša mene i ja mu šapćem

o dobro jutro more kažem tiho

pa opet tiše ponovim mu pozdrav

a more sluša pa se smije

pa šuti pa se smije pa se penje

i gledam more i gledam more zlato

i gledam more gdje se k meni penje

i dobro jutro kažem more zlato

i dobro jutro more more kaže

i zagrli me more oko vrata

i more i ja i ja s morem zlatom

sjedimo skupa na žalu vrh brijega

i smijemo se i smijemo se moru

 

Antun Branko Šimić:

OPOMENA

Čovječe pazi

da ne ideš malen

ispod zvijezda!

 

Pusti

da cijelog tebe prođe

blaga svjetlost zvijezda!

 

Da ni za čim ne žališ

kad se budeš zadnjim pogledima

rastajo od zvijezda!

 

Na svom koncu

mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde!

 

Mak Dizdar

MORE

Na dlanu

cvijet

 

Na dlanu

dažd

 

Na dlanu

led

 

A ti Ti samo

brineš

brigu

svoju

 

Bez

brige

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

GALERIJA SLIKA


POVIJEST 155 GODINE TRADICIJE GRADSKA KNJIŽNICA DON MIHOVIL PAVLINOVIĆ

Želim znati više o povijesti →