Podijelite na Facebook
Autoportret Tin Ujević
Portreta ja nemam; slikar koji bi ga imao izraditi
morao bi nadići sama sebe
i samnom se skladiti,
a to je nemoguće,
jer niko ne zna ko sam ja
i, pravimo se, ni ja sam.
No nije me sram:
ja znam svoju cijenu,
čvrstu ko granitnu stijenu,
znam da sam jedini i sam
ondje gdje me niko neće stići,
ni zmaj...
Autoportret: najprije treba imati crte
ustaljene i škrte
i stav za vječnost i pozu za vrijeme;
a ne da vas buše, ni da vas vrte,
ni razapinju na svoje dileme....
Veliki dio našeg portreta
jest naš stan i odijelo--
i njegovano tijelo
u kočiji velikog svijeta....
Mene zasipa bijeli prah cigareta
po kaputu,
a ja sam vječno tragana silueta
na putu.
Vukući noge bez galoša
preko blata i gliba
kao ranjene noške ptica -
dok mi dim izgriza oči
u zakutnim kafanicama
gdje se rijetko predstavi
sablasno sunašce.
Vidi što od mene učiniše duga nezaposlenost
i javni nerazum i bekrijanje -
i u spletkarenju i kleveti prezaposlenost.
Žižule Ljubica Benović
Kraj ljeta dotaknuo je jesen. To se vidjelo i po kasnoljetnom danu koji se nagnuo u more, činilo se kao da će se sav istovariti u njegove dubine.
Istodobno voda se mreškala kao bezazlenost i kao beskonačnost. Dok se u mojem srcu bila ugnijezdila golema neizmjerna rana koja je izgledala kao da će prerasti i progutati sve, veća od brda koja muklo postoje u predvečerje.
I u tom ambijentu žene su bezbrižno stajale uz ranojesenske štandove (kao što plodovi zriju bez muke) uz to s nekim znakom nemara.
Na svakom od njih uz jabuke, lavandu uje i bajame u košarama su se smjestili maleni plodovi. Do tada nisam znala da postoje žižule. Naravno ni da postoji takav okus. Izvjesna trpkost svježina divlje iskonsko, podsjeća na naše jabuke koje smo zatekli u zaraslom dvorištu kada smo jednoć kupili kuću bile su to starinske jabuke kojih je okus podsjećao na okus proljetnih trešanja. Oduševile su me žižule. Dan se naginjao kraju. Bili smo blizu mora. Štandovi su smješteni u nizu tri štanda činila su skladnu cjelinu. Mjesto je dobilo po njima izvjestan tranzicijski izgled. Žene su pokazivale u jednu ruku otklon. Nipošto znatiželju ili nametljivost.
Pomislila sam da ću sljedeći put kupiti dva kila žižula i donijeti dva kozja sira u svoju redakciju. I kupit ću maslinovo ulje. Bitno je odabrati trpkost koja će se uskladiti s navedenim okusom žižula. Sama ću ispeći kruh kupit ću brašno u vodenici.
Nitko nije mogao znati ni po čemu da ja u stvari pišem pjesme i koliko je to za mene sve važno. Prošetali smo se popili kavu i ponovno sjeli u automobil i nedugo zatim krenuli. Utovarivši sa sobom ponovo sve brige ovoga svijeta.
***
Josip SANKO RABAR Rekonstrukcija prolaznosti Ljubice Benović
21 SIJEČNJA, 2017 / REKONSTRUKCIJA PROLAZNOSTI
Riječ je o osebujnoj zbirci poezije Ljubice Benović. Autorica piše: „Oduvijek postojao je i drugi svijet. On je nastajao kao slika postupno. Alterirao je postojećem.“ Njene su pjesme djelomično i otkrivanje drugog svijeta. Tako da se transcendentna onostranost objavljuje zgusnuto u slikama iz ništavila. U mladosti je čovjek ispunjen bitkom da bi mu od njega preostao ritam ništavila. Sjećanje, ipak, oživljava sliku iz mladosti. Nostalgija za mladosti i zavičajem. Dvosmislen povratak. Dobitak i gubitak. Pjesme su nabijene snagom (žestokim besmislom), gotovo hermetičnom simbolikom. A ipak je sve čitko, sigurno i često cinično, bez ljubavi. Premda je nerijetka ljubavna čežnja. Onostranost nebosklona je čvrsta. Dok piše, želi se osloboditi takva pisanja. Pjesnikinja je svjesna da se iza prividne hermetičnosti krije ispovijest. Kao da okrada samu sebe. Pjesme najčešće karakteriziraju neočekivane, začuđujuće i paradoksalne sintagme, glagoli, imenice i pridjevi; smisao ponekad vodi igra riječi, inventivnost mašte i originalnost neobičnog pridijevanja. Riječi i rečenice nalaze se u međusobnom sudaru različitog smisla. Ti su kontrasti ključni za ovu poeziju. Kao nizovi iznenađenja vođeni zaumnim značenjima.
„Rekonstrukcija prolaznosti“, zbirka pjesama, broj stranica 283, urednik Ivan Lovrenović, u izdanju sarajevsko-zagrebačkoga Synopsisa, sastoji se od 4 poglavlja – Sad metem ulicu, Izvan pjesama, Košljun i Oduvijek, a svako poglavlje ima zasebno organiziranu strukturu. Rekonstrukcija prolaznosti je i lajtmotiv (u značenju neprekidnosti i prisutnosti) i naslov nekoliko ciklusa koji se ciklički, kao vrijeme, pojavljuju u prirodnom ritmu.
Značenje teksta počiva na strukturi. Kompozicija cjeline (logika kojom sastavnice i kodovi čine značenjsku cjelinu), način na koji su prisutne sastavnice (= znakovi), ostvarujući uzajamne odnose, stvaraju jedinstveno značenje. U zbirci je bitan odnos prema vremenu, puno toga se ponavlja s malo drukčijim nijansama. Rekonstrukcija prolaznosti omogućava da sama prolaznost sugerira vječnost. Riječ je o imanenciji transcendencije. O prolaznosti koja postaje prozirna za onostrani smisao. Sama je napisala: – Moj je život „pogled u kojem se taji vječnost. Ili još bolje, čežnja za vječnošću“. Pogled taji vječnost, stoga što je vječnost, sama po sebi, tajna. Do tajne se dolazi čežnjom za vječnošću koja najviše što može učiniti to je da rekonstruira prolaznost. I u toj rekonstrukciji sjaji tajna. Dojmu kaotičnosti pridodaje i to što ponekad ne ponavlja samo riječi i rečenice, nego i naslove pjesama. Nisu sve sintagme i rečenice originalne i inventivne. Od elemenata koji su ponekad banalni, i ovosvjetski stvara ugođaj onostranosti. Ubacuje čak kratke narodne pjesme, stručne opise, opće fraze, citate, eseje i anegdote. Sve to potencira rekonstrukciju. To zajedno stvara stil u kojem su svi stilovi ujednačeni, prisutni i nadopunjujući, od pjesme u stihu, pjesme u prozi, eseja, do rime i haikua. Dominira dojam hermetičnosti i poetski nered. Unatoč tomu, parafrazira narodne pjesme kao okus prevladavane tradicije. Ubacuje čitave eseje, sjećanja, anegdote, filozofske misli ili komentar na televizijsku emisiju. Sofisticirano sjećanje na tužne i radosne trenutke u djetinjstvu. I banalna konstatacija ubačena na neobičan način, zazvuči u čudesnom suzvučju. Pjesme su, sadržajem i formom, vrlo različite, a ipak ostavljaju dojam stilske ujednačenosti. Zbunjujuća pseudohermetična poezija ponekad je autorefleksija samog pisanja. Ironičnim obratom egzistencijalna pitanja ponekad mogu imati banalni izričaj kao poantu. Rijetko rimuje pjesmu; tek toliko da bude dosljedna u svojoj nedosljednosti.
Prirodne pojave simboliziraju složene i proturječne duševne pojave. Opjeva brige i duševne rane, čezne za rasvjetljenjem tih rana. Više pjesama nosi isti naslov – „Povijest hrvatske književnosti“, u kojima iznosi detalje koje ne sadrži ta povijest, kao anegdote pisaca i svoja sjećanja na djetinjstvo ili sudara krajolike. Nježna i nedostupna istina ima zaumnu slučajnost kao kozmičku kategoriju. Piše o licu koje nikad nije vidjela. Nevidljivi svijet očituje se pouzdano. Ponavlja se i tako svjedoči o neprolaznosti. Pjesnik je kip riječi koji strahuje, ne znajući što piše.
Same pojave pjevaju. Što je Bog šapnuo mačku? Kao da nikog nema/ Kao da je samo Bog. Blagost neba tako skida šešir. U ponekom času spojeno sve je. Tako otkriveno Božje nebo kao lice. Ponekad je zanese ushit Bogom. Ne spominje Krista, ali piše: Jedini On nebesa je primakao dolje. Promjene godišnjih doba okreću kotač Božji utkan neprimjetno u sve. Uglavnom su to neočekivane, nekonvencionalne i poetske molitve kojima se obraća Bogu. Mi dio smo zamisli Boga i sami sadržimo onostranost. Čovjek je slika Božja. Opjeva skrivenu astronomiju u starohrvatskim crkvicama. Obraća se Bogu koji je rasuo malene zvjezdice.
Pjesme su pune vrlo različitih motiva i sadržaja. Baš kao što je i život pun različitih motiva i sadržaja. I formom se jako razlikuju. Izmjenjuju se kontinentalni i morski krajolici. Piše o turistima, o starcu, ropotarnici, moru, samovaru, pticama, odnosu čovjeka i rijeke, putovanju autocestom, smrti, samoći pauka, svjetlu u oku, nemoći duge tužne kišne nedjelje, Imotskom, mjestima u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni, dalmatinskim otocima, predromaničkim crkvicama, o lokacijama nekropola stećaka i drugim arheološkim nalazištima, svojoj tuzi i patnji, svom djetinjstvu, životu na selu, veduti grada, o obalama, moru, lađama, o strahu od mraka, pogledu kroz svoj prozor, životu seljaka, povezanosti boli i ljubavi, radosnom jutru, proljeću, bolesti, časnoj sestri pjevačici, jeseni, Andautoniji, zmiji i zemlji.
Piše i o „Raspetljavanju (svojih) pjesama“: To nikome ne ide. Moglo bi se dijeliti u paketićima. I tko hoće, nek stoji u tom/ I upija. Tako se ohrabruje i puni jedna nježna duša drugom.
(Motrišta br. 92, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja)
“Povratak” Antun Branko Šimić
Ti ne slutiš
moj povratak i moju blizinu
U noći kad šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj;
ne korača mjesečina oko tvoje kuće.
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu.
Kad koračajući cestom mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne ptice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala.
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koračam uspravan i svečan
kao pored tebe.
Petar Gudelj
BOŽE, ŠTO SI HRVATSKU
Bože, što si Hrvatsku
Oblio nebom i morem.
Što si je osuo zvijezdama
I otocima.
Što si u njezin krš
Poslao vojsku zmija.
Obasjao njezine jame
Jatima golubica i munja.
Mene stvorio među otocima,
Munjama, zvijezdama i poskocima.
Što si joj nad gorama i vodama
Izgovorio ime.
Tin Ujević:
VISOKI JABLANI
Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.
Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku...
Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.
Njina muška desna neprestano zida
dvore čovječanstva. Dom Prometeida !
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava
Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.
Tako, uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.
Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.
Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!
Tin Ujević
KOVČEZIĆ S BISERJEM
Imam tajni pretin s dugmetom na perce
u kom skrivam mali kovčeg s karatima zlata.
Tu sam pohranio najbolje šesterce
i odrezan oštrac ljubavnih nokata.
Tu su vruća pisma s kapljicama krvi
i uzlovi sveli hirovite vrpce.
I kad škrine drvo što ga grizu crvi
ugašeni miris preplavi mi srce.
Tu je oltar mojih plačnih relikvija:
slike bez očiju, trošne rukavice,
i promjena želje što se dnevno svija
vijugavo uvijek u druge kaprise.
Otvaram taj kovčeg kad hoću da plačem.
Da osjetim radost što mi život uze,
da osjetim žalost u porastu jačem,
i na dnu zatvaram uvijek po dvije suze.
Bez njeg nemoguće meni biti ganut.
I tek čitam što mi stari dani pišu.
Da bi draga suza mogla opet kanut,
a iz njega stare suze još mirišu.
Josip Pupačić:
MORE
I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobro jutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobro jutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobro jutro kažem more zlato
i dobro jutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru
Antun Branko Šimić:
OPOMENA
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
Mak Dizdar
MORE
Na dlanu
cvijet
Na dlanu
dažd
Na dlanu
led
A ti Ti samo
brineš
brigu
svoju
Bez
brige
***
Za dušu
***
Ne volim - Vladimir Visocki
Ne volim fatalni ishod,
Od života se nikad ne umaram,
Ne volim nijedno godišnje doba
Kad svoje pesme ne pevam.
Ne volim otvoreni cinizam
I ne verujem u zanos, i još
Ne volim kad mi neko čita pisma
Gledajući preko moga ramena.
Ne volim ništa polovično,
Ili kad neko prekida reč.
Ne volim kad pucaju u leđa
Ili iz neposredne blizine.
Mrzim „verzije događaja“,
I crva sumnje, i žaoku slave,
I kad se ide namerno uz dlaku,
Ili namerno gvožđem po staklu.
Mrzim nadmeno samopouzdanje
Više nego kad kočnice otkažu.
Žalim što je „čast“ zaboravljena reč,
I što se ceni ogovaranje iza leđa.
Kada ugledam slomljena krila,
Tad nisam tužan, a nije ni čudo:
Ja ne volim ni nasilje ni slabost,
Samo mi je žao raspetoga Hrista.
Ne volim ni sebe kad sam kukavica,
I ne mogu da trpim kad nevine biju.
Ne volim kad mi zaviruju u dušu,
A još manje kad u nju pljuju.
Ne volim ni cirkuske arene,
Gde se milion menja za rublju,
Iako su pred nama velike promene,
Ja to nikada voleti neću!
Iako su pred nama velike promene,
Ja to nikada voleti neću!
***
Pismo majci Sergej Jesenjin
Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.
Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.
U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.
Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.
Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.
Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.
Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.
I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.
Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.
Prijevod: Dobriša Cesarić
