Pročitajte, koja su "imotska", "nacionalna" imena uvažavali ovu novinu te se svojim pisanjem predstavljali u javnosti.

Marija Jović:
Moji novinarski počeci
Biti novinar te 1998. godine, kada sam počinjala svoju, usuđujem se napisati, pustolovinu života osobno mi je značilo profesionalno ostvarenje. Smatrala sam tada, kako ću svojim tekstovima moći doprinijeti afirmiraciji svoje sredine. Prvi potpisani tekstovi krenuli su upravo u Imotskoj krajini pod mentorstvom Josipa Jovića, svojevremeno i urednika Imotske krajine, kasnije u dva navrata glavnog urednika Slobodne Dalmacije, te zagrebačkog tjednika Panorama, a danas priznatog kolumnista i publicista, autora brojnih knjiga aktualno-političke i povijesne tematike.
Upravo kvalitetno mentorstvo iskusnog majstora pera, na vrijeme mi je posvijestilo kako se snovi o afirmaciji i mijenjanju svijeta ili barem sredine u kojoj se živi ipak počesto sudaraju sa zbiljom.
Pišući brojne tekstove, kako za Imotsku krajinu, tako potom i za Večernji list, 24 sata, ATV i TV Jadran, susretala sam se profesionalno s raznim ljudima, pričama i pojavama. Uglavnom su to bila ugodna iskustva, no ponekad kao novinarka našla bih se u situaciji „negativnih emocija“ kada bih sva svoja znanja i komunikacijske vještine, naučene od glasovitog profesora komunikologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, prof. dr. sc. Maria Plenkovića te od pokojnog prof. dr.sc. Pavla Novosela, trebala primijeniti. Gledajući unatrag pokazalo se, kako sam uspjela elementarne komunikološke postulate, ipak usvojiti.
No novinarska iskustva najvećim dijelom su bila pozitivna. Možda nevezano baš za novinarstvo i utrku za viješću, ono čega se živo sjećam u tim prvim godinama svog rada na terenu je živopisna priroda u jesen na našem području, kada bih, primjerice, dobila zadatak napisati reportažu o vrgoračkim jagodama ili podbiokovskim vrtačama u kojima dozrijevaju najzdravije namirnice. Crvena, žuta, maslinastozelena rapsodija jesenskog lišća je nešto što me i danas prati u trenucima kada čovjek zastane te se pokuša osvrnuti na prošli tijek događanja. Sve navedeno budi cjelovita sjećanja upravo o novinarskim počecima u Imotskoj krajini. Iz današnje perspektive shvaćam, kako je upravo ta ljepota kojom sam okružena, isprepletena s mojim duhovnim bićem, tema mojih daljnjih profesionalnih nadahnuća.
U novinarskoj karijeri susretala sam se s različitim pogledima na novinarstvo. U nekima sam pronalazila i sebe. Razmišljajući danas o tome postoji li „idealan“ novinar sjetim se Sergija Lukača , koji je svojevremeno kazao: „Idealan novinar bi mogao biti novinar koji saopćava samo suštu istinu. Ali kako nema apsolutne istine, postoji samo „dobar“ novinar. To je onaj koji istražuje što više podataka i činjenica i tako se približava istini“.
Mnogo godina kasnije nastavila sam znanstveno-sveučilišnim vodama, učeći mlade ljude poštivati profesiju novinarstva. Govorila sam im kako poštujući profesiju, cijeneći svoj rad općenito, pokazuju samopoštovanje i predstavljaju se svijetu individualno i nacionalno.
Ovaj tekst sublimira tek neke teze koje i inače iznosim studentima, govoreći što je po mom mišljenju i mom iskustvu dobar novinar. Nekad je u javnosti postojala sintagma kako je dobar novinar onaj koji „zna svoj posao“. U akademskoj zajednici znalo se pomalo podcijenjivački reći kako su novinari tek zanatlije. U međuvremenu novinari i novinarstvo stekli su mnoštvo atributa: idealan, pouzdan, ozbiljan, podoban, nezavisan, pravi, naš... Sve to ovisno od toga što tko očekuje od novinara, kako bi mu kazao nešto što ne zna ili mu potvrdio ono što već zna; kako bi ga poveo u boj za svoju ideju ili ga povezao s istomišljenikom ili neistomišljenikom; kako bi mu pomogao da bi se lakše snašao u moru životnih problema…Taj posao koji radi novinar, taj zanat, danas se zove novinarska profesija, a sposobnost da se kvalitetno obavi – profesionalizam. Bez novinara ne bi kružile informacije koje su svima nama bitne.
Ovog zvanja je u drugačijim oblicima bilo još u najranijim vremenima. Nekada su bili pripovjedači, katkad razglašivači raznih priča, ponekad sveznalice, a nekada pisci modernog doba i aktualnih događanja. Dok su oni o svemu i svakom imali priču, postojale su priče i o njima.
„Novinarstvo je pisanje onoga što drugi ne žele objaviti, sve drugo su odnosi s javnošću“. (George Orwell). Ako ste se ikada zapitali zašto je neki novinski list loš, razmislite o citatu norveškog književnika Henrika Ibsena koji kaže kako "loša publika želi loše novine", mada nas to onda dovodi do opasnosti zbog toga što je "narod bez pouzdanih vijesti, prije ili kasnije, narod bez temelja slobode". Ukoliko ovu rečenicu doista shvatimo ozbiljno uočavamo kolika je odgovornost na prefesionalnom novinarstvu.
No vratimo se na početak, mjesečniku Imotskoj krajini, koja ove godine slavi 50 godina svog postojanja. I danas mnogi studenti pri pisanju diplomskih radova ili istraživači i znanstvenici pri pisanju ozbiljnih znanstvenih radova, ili pak disertacija, posežu upravo za ovom tiskovinom. Naročito iscrpni tekstovi s relevantnim informacijama iz prošlosti su Imotske krajine osamdesetih godina. Danas je Imotska krajina moderan list sa sjajnim papirom u boji. Mnogi poklonici i u sadašnjem trenutku digitalizacije i dalje ju rado čitaju. U novonastalim prilikama potrebno ju je dodatno unaprijediti i modernizirati. Svima, pak, koji su prošli kroz redakciju glasovitog mjesečnika, naročito onima koji su je do danas sačuvali i održali treba odati priznanje i reći hvala.
***
Josip Jović:
Nikad bolje uredništvo
S Imotskom sam krajinom surađivao nakon povratka sa studija, kasnije sam sa Slobodanom Kukavicom dijelio funkciju glavnog i odgovornog urednika, a nakon prerane smrti ovog iznimno razumnog, tolerantnog i kulturnog čovjeka vodio sam list kao glavni urednik od sredine 1979. do konca 1983. godine.
Misao na ovo razdoblje mog novinarskog posla u kojemu sam pronašao sebe i svoju slobodu, za koju se uvijek trebalo boriti i izboriti, je misao na suradnike, na uredništvo kakvo nikada poslije nisam imao. Nikada toliko entuzijazma, međusobnog uvažavanja i razumijevanja. Bili su tu svestrani i duhoviti Krunoslav Zujić, doajen i gotov sinonim imotskog novinarstva, Ivan Gudelj Brko, vrijedni Ivan Puljiz Braco ( svi su sada pokojni), sveprisutni Velimir Braco Ćosić , te Ivan Juroš, književni kritičar i najbolji lektor od svih koji su kroz duge godine čitali moje tekstove. Često su nas za svojih dolazaka u Imotski posjećivali Dinko Štambak iz Pariza, Petar Gudelj iz Beograda, te Ivan Raos, Nikola Kujundžić, Kruno Bošnjak ili Petar Brečić iz Zagreba. Svoje su tekstove objavljivali Ljubica Benović, Vesna Buljan, Milan Glibota, Ante Grabovac, Ivo Lončar, Drago Maršić, Markica Rebić, Ivo Šućur, Mladen Vuković, Ratko Zec, Ilija Zovko, Srećko Župić, Miomir Žužul i mnogi drugi. Prodavali smo se na kioscima i u pretplati u zemlji i u inozemstvu u pet i pol tisuća primjeraka. Našim ljudima na radu u inozemstvu bili smo kao pismo od kuće. Tako su barem oni govorili. Proglašavali su nas najboljim lokalnim listom u Hrvatskoj.
Imali smo sve važnije vijesti iz svih imotskih sela i gradova. Donosili smo intervjue s nekim poznatim i manje poznatim ljudima, nastojali smo promovirati običaje i tradiciju Krajine, kao i općenito nacionalnu kulturu. Nismo se libili biti i kritični prema određenim lošim pojavama. Objavili smo i knjigu Mije Milasa Asanaginičin zavičaj i pripremili izdanje Imotske krajine Ante Ujevića, odnosno Života i običaja Imotske krajine, Silvestra Kutleše.
Izdvojio bih i dva svoja teksta koja su uznemirila nešto širu javnost. Jedan se kritički odnosio na praksu da se djeci čiji su roditelji bili na „drugoj strani“ onemogućuje napredovanje u karijeri ili čak zapošljavanje, a drugi je bio polemika s Miljenkom Smojom i njegovim jugoslavenskim nacionalizmom.
Kad sam odlazio u Slobodnu Dalmaciju članovi uredništva su mi poklonili Hrvatsku kulturu kroz 1000 godina, Josipa Horvata, a Kruno Zujić knjigu, Let iznad kukavičjeg gnijezda. Ostalo mi je samo nejasno zašto je Kruno, kojega sam duboko poštivao i s kojim nikada, kao ni s ostalima, nisam imao ni najmanji spor, u svojoj biografskoj knjizi objavljenoj dvijetisućitih napisao kako smo se slagali „kao rogovi u vreći“ ?
Nije sve ovo, ako bi to netko tako mogao doživjeti, samohvala, nego tek nostalgija i drage uspomene. Imotskoj krajini svakako čestitam pedeset godina postojanja za što su zaslužni svi njezini urednici i suradnici i Grad Imotski, uz najbolje želje za daljnji napredak i razvoj u skladu s modernim trendovima. Možda bi se moglo razmisliti o prelasku na digitalno izdanje, a u tiskanoj bi se formi mogao izdavati neki godišnji zbornik tekstova koji imaju trajniju vrijednost.