U suradnji s radio Imotskim Gradska knjižnica „Don Mihovil Pavlinović“, na jedinstven način obilježava Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Tim povodom voditelji Radio Imotskog preko radijskog etera, 18. studenog interpretirati će poeziju hrvatskih autora u izboru Marije Jović odajući pijetet i divljenje hrabrim ljudima Vukovara i Hrvatske.
„Bili su ratnici, ali bili su prije svega ljudi“
***
Vlado Gotovac
VUKOVAR IZA RIJEČI
Uzalud! – Ne mogu moje riječi
U tminu Vukovara. U tminu tvrđave
S nepoznatim riječima. Tminu novosti
Sa svojim zvijezdama. Gdje vlada
Božja jednakost – ona s Početka
I ona s Kraja. Spojeni u jeziku
Naših katakomba. Nijemi čvor Beskraja!
Carstvo gdje besmrtnost oblači malu djecu
U svoje ratnike. Oni imaju takvu tradiciju:
Neuništiva priviđenja svega što nisu vidjeli!
Mali podzemljari hrvatski
Pod razvalinama grada zamjenjuju čudo,
Sijedi čuvaju dragocjenosti svih mrtvih
Svojih.
***
Mate Ganza
TRAŽENJE RIJEČI ZA VUKOVAR
Tražiš riječ za Vukovar
Ne riječ koju pamtiš
koja se sklanja i spreže
ili mijenja
s poslušnošću
nego onu riječ
koju su mrtvi ostavili u ruševini
koja ima svoju sjenu
u tebi
i ne možeš je sahraniti
jer kazuje
i ono što već je zaborav.
Tražiš riječ za Vukovar
koja te ne može prevariti.
***
Zvonimir Mrkonjić
PUT U DALJ
Taj nagli suvišak anđela, oluja anđeoska vrhu
rajske igle. Koja bešćutno probada.
Bog i Hrvati razmjenjuju taoce glava
uspravljenih kundacima,
izrezbarenih rebara, začavlanih nokata,
izvađenih srdaca kao licitara,
škapulara, moćnika –
krijepe nas vidjelom s one strane.
U hladnjačama vraćaju nam se ružoprsti
predznaci
iz koje to zimljive budućnosti.
U priklanim preobrazbama kruha i vina – Vjera,
Ufanje, Ljubav prinosit će dokle bude roda i koljena.
Sniježi po iskopanim Gospinim očima među
suznim gorjima.
Dospijeva se, Dalj, sve bliži.
***
Ante Stamać
PUTUJUĆI RAZORENOM HRVATSKOM
Ljupke vedute, gle ih, ruševine.
Crvena neman strla je u ništa
Romantična i nujna šetališta.
I dvorac Eltz razorile su mine.
Pa ne znaju li, ili samo hine,
Ti srebroljubci Europskog Gemišta,
Iz kojeg li se nabujalog prišta
Lije taj gnoj, taj crni sok živine?
Za stradanja smo, nedavna i davna,
Tek gluhu šutnju i ni riječi smogli.
Povijest je pakao, pustoš vodoplavna.
Vrag li to igra kolo sreće? Bog li?
On prahom ljudskim i poharom ravna.
Mi? Plakali smo, što smo drugo mogli?
***
Slavko Mihalić
ZRAKOPLOVI-UBOJICE
Zrakoplovi-ubojice kradu sirotinjski ručak.
Provale u podrum gdje se u tmini skrivaju užasnute
glave i raznesu svaku treću, na ostale uruše zid.
Uvlače svoje hladno metalno tijelo u postelje
ljubavnika.
Majci koja rađa gađaju novorođenče među
nogama.
Lete vrlo nisko da im kompjutori točno izračunaju što još ljudsko svijetli u opustjelim
Ćelijama.
Kako samo točno raketiraju zrnca pšenice.
Ovdje će biti nacionalni park smrti, govori
onaj što ih šalje.
Raduje se vašoj bespomoćnosti.
Trga vam sablasnim zrakoplovima odijelo
s tijela. Trga meso s kostiju.
Već sve znamo o njemu.
Sada bi trebalo skinuti krinke onima u
zrakoplovima.
Kad slete, iz njih izlaze štakori, crne
udovice, ulaze u gostionice, naručuju pića.
U čašama krv.
***
Tomica Bajsić
KOŽA NA BUBNJU
Dobio sam od Caritasa
staru kožnu pilotsku
jaknu Royal Air Force,
nekada smeđu, sada gotovo crnu
od motornog ulja i drevnog taloga.
Ali pogriješili ste, dragi ljudi,
unutra na oznaci piše „Heroes“,
čak i da na kemijskom čišćenju
nisu rekli da jaknu treba
zbog dotrajalosti baciti,
ne bi je imao pravo nositi,
heroji nismo mi koji smo rat
preživjeli, rane zakrpali i
stali opet pod zvjezdani svod.
Za nas još uvijek vrijede
sumorni, ali ljubljeni,
zakoni gravitacije.
Heroji su oni javnosti
nepoznati, oni poginuli i oni
navedeni kao nestali,
koji su svojim životima
pomogli da vlak uništenja
koji je krenuo na Hrvatsku
iskoči dobrano iz tračnica
već kod Vukovara.
***
Ljerka Car Matutinović
TU JE NEKAD BIO GRAD
(Nepokorenom gradu Vukovaru)
Sine moj, ne zaboravi
TU JE NEKAD BIO GRAD
Prelijep, u cvatu
Vitki zvonici izrasli iz ravnice
Pjesma široka i radosna
ko dječje oči obasjane igrom
Sine moj, ne zaboravi
TU JE NEKAD BIO GRAD
Kao aveti niču sada crni zidovi
zgarišta
Izrešetani i poniženi do nadljudske
patnje
Ne zaboravi, sine moj
TU JE NEKAD BIO GRAD
Bespomoćne žene i djeca, ranjenici u skloništima
ispod ruševina
Branitelji u rovovima prkose
Čudesni arkanđeli plamenog mača
Sve suze ovoga grada sav teški vapaj
u vatrene strijele pretvaraju
Ni stopu zemlje hrvatske bezumnim drznicima
Sine moj, ne zaboravi
TU JE NEKAD BIO GRAD
i bit će zauvijek
20. X. 1991.
***
Tomislav Domović
PISMO POGINULOG RATNIKA
Dragi moji!
Ovdje je neizmjerno hladno i mračno, kao u
pećini nekoj
neotkrivenoj.
Hvala Bogu bol ne osjećam!
Samo drhtavicu strašnu
i do kostiju studen.
Do duše studen.
Ni za čime ne žalim ako je vama sada dobro.
Kratko je trajalo,
no svakim svojim člankom bio sam tu i
svakim okom
vidio sam neizmjerno više sjena i svjetlucanja
od nekoga
tko na svjetlo dana izlazi stisnut i mek.
Dragi moji, ne činite ustupak mojoj samoći
teškim suzama nakon teškog sna već živite
kako bih ja živio da sam živ.
Kao ptica što zazire od kaveza.
Kao korak košute u travanjskoj travi.
Dišite!
Dišite dubokim plućima i preko vas i ja ću disati!
Moj rani odlazak bio bi uzaludan kad
ne biste uspjeli
zavoljeti još nekoga meni sličnog,
meni različitog. Svejedno je, bez ljubavi
samo smo šarene omotnice i prvi krug do pakla.
Znam da će i bez mene trešnja procvjetati.
I bez mene brat ćete krupni plod.
Ali kad vam se sok ustima razlije i kad
majka iznese
toplu savijaču zaustavite nekog, bilo kog.
Darujte ga isto kao što biste moje tijelo hranili
i pokazavši mu krasno drvo sred djedova
dvorišta recite
To naš voljeni u trešnjinu korijenju spava.
***
Gojko Sušac
HOMMAGE VUKOVARU
Gospode,
crno sunce propinje se
na našemu pragu,
crna griva njegova
preko kapaka naših
vijori.
Crn dan
u crnu
bunaru,
crn kos ključ je
u bravi
našoj.
Slijepo kopito na naše srce,
crnomor ispod crna oblaka
u nas zaleglo.
Crn prosac oko kuće,
crn zmijac ga na uzici
vodi.
Ustavi
Gospode!