PUČKO OTVORENO UČILIŠTE - IMOTSKI  
NASLOVNA
O NAMA
KAZALIŠTE
GLAZBA
KNJIŽNICA
MUZEJ
GALERIJA
KINO
VIJESTI
KONTAKT

Učilište Imotski Poezija

Večer poezije Tina Ujevića

 

Ove su riječi crne od dubine,

Ove su pjesme zrele i bez buke .

One su, tako, šiknule iz tmine,

i sada streme ko pružene ruke.

 

 Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik

 I katkad su mi drage moje rane.

Jer svaki jecaj postati će zlatnik,

 A moje suze dati će đerdane.

 

-No one samo imati će cijenu,

Ako ih jednom, u perli i zlatu,

Kolajnu vidim slavno obješenu,

Ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.

 

 

TAJANSTVENA

 

 Bukom te vreve i sredine tijesne

Ja uho pružam za glasove tajne

I donose mi utjehe beskrajne,

Ponavljaju mi pjesme urnebesne.

 

 Uhodim kako moje misli bijesne

Teku u gorke suze živodajne,

I slutim uru gdje će strašne tajne

Gromadom crnom zgnječit noći nesne.

 

-         Tko sam i što sam, što ću, koga volim,

Što tražim, kuda idem, za čim lutam?-

Uzalud nebo za odgovor molim,

 

Uplašen sobom svoje suze gutam;

Tajanstvo stvari i života zebe,

Ne poznam ništa, a najmanje sebe.

 

 

I tako, neke noći, usred druma

Preteku jezik neke riječi kobne,

strah me je od njih, i strah me je zlobne

pomisli da sam, možda, sišo s uma.

 

Čemu sva borba, čemu bolna gluma?

Znam da su moje sanje sitne, drobne,

Da neće smijenit sudbine zlokobne,

I da ću ići, ići do svog huma.

 

-Ljubljena ženo, tko si ti da jesi,

Luđačku ljubav suvišno je kriti,

Al ja sam sitan za sjaj što te resi,

 

Pa makar jesam ono što ću biti.-

Ljubljena ženo, silna ljubav mrvi,

i ja sam zadnji, makar bio prvi.

 

 

 Kad rekoh kletve protiv sviju žena,

kako da kliknem tvoje blagoslove?

Lažov je ovaj što me moćnim zove,

Jer gordost imam, al je moć slomljena.

 

Pobijeli često proračunska pjena

Usnice zvane za besjede nove;

Da l' s pravom viknuh zadnje Tuge ove:

„renate srcu rob za sva vremena?“

 

 Jer iz tvog visa preko gužve grube

Ti si mi rekla:“ Mojom stopom idi,

Pokazat ću ti kako gospe ljube

 

 I dati pogled koji globus vidi“.

Al od te čari i od suda toga

Kraljež mi krši breme moga Boga.

 

 

 

 Velik sam bio, dok sam bio dijete,

al sad me lome vidici i mašte;

želje su bile očajne i tašte,

a slabe snage samuju, uklete.

 

 I, nedostojan uzvišene mete,

ištem tek zelen pokoj neke bašte;

zar, više biće, ja da volim? Baš te

obožavam, jer ne voli se svete.

 

 Kad veče dođe s mišlju, ja sam tavan

ko zvučne grane u mrku boriku;

ozvanjam:nisam jednak, nisam ravan,

 

 i ja se davim u vrisku i kriku,

i sladogorko kušam gdje me drobi

teška crnina i nestalnost kobi.

 

 

 S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,

 S tajnom u tom trudnu i prokletu biću,

sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku

gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću;

 

 smrt je tvoja ljubav pri svakome koraku,

smrt je u tvom iću, u tvojemu piću,

smrt je u tvom dahu, i u tvojem boku,

smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkriću.

 

 Što ti vrijedi polet u vlastitu čudu,

Što ti vrijedi volja i voljenje slijepo?

Srce bije, pluće diše uzaludu;

 

Gle, bez fajde ljubiš sve dobro i lijepo;

Kao sveli miris u razbitu sudu

Pogiba u tebi pjev što si ga tepo.

 

 

KOLAJNA

 

 Stupaj sa svojim mrakom

Kroz prepast horizonta;

Sa tajnom i oblakom;

Od fronta pa do fronta.

 

 Stupaj sa svojom tmušom

Kroz ponoć cijele zemlje;

Pjevaj sa svojom dušom

Gdje god se spava i drijemlje.

 

                   *

 

 Dosta je laži! Što mi treba

To nije mnogo, dobri Bože,

I toliko se dati može:

Tek ljubav žene, vidik neba.

 

 I ništa drugo. Ništa veće.

Da je u tebe dobre volje,

Meni bi bilo čisto bolje

i - čisto ravan put do sreće.

 

 

 POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

 

 Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti

Koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.

I ono sve što ti bje, ču i što sni

Gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

 

 Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u

                                                            drugima žive.

 

 Mi smo svi prešli iste putove u mraku,

Mi smo svi jednako lutali u znaku

Traženja, i svima jednako se dive.

 

  Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.

 I pamtim da je tako od prastarih vremena.

I svi se ponavljamo, veliki i čisti,

kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

 

 I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,

i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.

I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,

I sebični je pečat jedan nasred čela.

 

 Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju

Da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,

a naša krv, i poraz svih, u klanju,

opet je samo jedna historija duša.

 

 Strašno je ovo reći u uho oholosti,

no vrlo srećno za očajničku sreću,

da svi smo isti u zloći i radosti,

i da nam breme kobi počiva na pleću.

 

 Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi

Dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,

U cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,

pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

 

 Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,

ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;

o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;

ja bezimeno ustrajem u braći.

 

VASIONAC

 

 Sto glasova iz stotine grla,

Iz dubina stostruke mi svijesti

Grmi, kliče:još me nije strla

Teška žalost zatajanih vijesti.

 

 Sto pjesama iz sto mojih vrela,

Iz dubljine stostruke mi vode

Šiknu, viknu: Nije me raspela

Zarobljena boginja slobode.

 

 Kliče, vapi duša mnogim umom,

Buni se u grudi srce šire.

Dokle hodam pogaženim humom,

Uskrsnut ću Asir i Misire.

 Struje misli kao vir zelenca.

Pomiče se moja mrtva snaga.

Sebe motrim usred svoga zdenca,

Uspravljam se usred sarkofaga.

 

 Uske su mi ove male zemlje.

Kratke su mi moje bijele ruke.

Gorke su mi ove suhe žemlje.

Ja bih mogo, Svjetlo, u hajduke.

 

 Kroz ocean neba ja sam ronac

 I u mrežu lovim mliječne staze,

Mjesečić i Sunčić, Vasionac.

Mene pravo samo zvijezde paze.

 

 Borci viču:konja! A mornari:jedra!

A ja, opit glasom pomorkinja vila,

Žudim samo plavet, Vasiona Njedra,

I ja vičem: krila!-krila, krila!

 

 

 ZVIJEZDE U VISINI

 

 Ne ljubi manje koji mnogo ćuti,

On monogo traži, i on mnogo sluti,

I svoju ljubav (kao parče kruva

 za gladne zube) on brižljivo čuva

za zvijezde u visini,

za srca u daljini.

 

 Ćutanje kaže: u tuđemu svijetu

Ja sanjam još o cvijetu i sonetu,

I o pitaru povrh trošne grede,

I o ljepoti naše svijetle bijede,

I u zar dana i u plavet noći

Snim: ja ću doći, ja ću doći.

 

 



 

Imotsko smaragdno nebo

 

Tvrdo je

Nebo zašlo

U duboku

Noć

Kamen do

Kamena

Drug,a put

Je kameno

Dug

Pod mojom

Glavom

Zemlja je

Usijana od

Podnevnog

Žara

U visu

Najviših

Visina

Zavija

Psina

A gore…

Visoko

Gore…

Visoko

Gore…

Zvijezde

Izgore u

Bijeli dan

Imotsko

Smaragdno

Nebo u

Daljinu

Rastvara

San

U krug

Začaran

Kameni

Snivač

Sniva

Samotan

 

                    Jure Ujević