POUČNE PRIČE

22.05.2018. 08:47

 

O tome da izdajicu ne treba žaliti

U ljudskim sporovima, kad god se može, treba donijeti oslobađajuću presudu. Samo onda ne ako optuženog smatraš krivim u sporo i hladno isplaniranom zločinu izdaje.
I ubojici treba oprostiti prije nego izdajici. Ubojica najčešće djeluje u afektu, i to plaća cijelom sudbinom. Ubojica i žrtva su najčešće povezani jedan s drugim po nekakavom dubokom i neshvatljivom zakonu. Ubojica najčešće ide na vješala. Ali izdajica ti stišće ruku, izdajica te gleda u oči, ispituje ti planove, s tobom uzdiše, stenje, zaklinje se. Izdajici nikada nemoj oprostiti. Izdajici se nemoj smilovati. Tko je jednom izdao - muškarac ili žena, svejedno - za toga više nema prilika, opravdanja, odrješenja. Protjeraj ga iz svog života. Bez milosti mu gledaj sudbinu. U društvu i u privatnom životu on je posljednji čovjek, za njega nema opravdanja.

Sándor Márai - Knjiga o travama

Fotografija Gradska knjižnica "Don Mihovil Pavlinović".

 ***

Romano Bolković

Goran Milić jednom je kazao da kada bi mediji bili toliko moćni, onda se ratovi ne bi vodili oružjem. Mediji jesu moć, ali živimo, kako kaže Sloterdijk, u vremenima u kojima se prosvjetiteljska maksima znanje je moć pervertirala u geslo – moć je znanje. Stoga ja mislim da je borba protiv primitivizma kao fundamentalne moći džentlmenska borba: ona koja zna da iako je riječ o izgubljenom ratu, iz uljuđenosti se u toj borbi ipak sudjeluje. Eto, tako ja vidim prosvjetiteljsku ulogu medija: niti što pretjerano možemo učiniti, niti mislim da na koncu možemo dobiti rat. Ali valja se boriti, i to barem protiv jednoga: protiv sebe samih.

To je, naravno, najteži oblik borbe: borba protiv svojih loših navada, poroka, štete koju sami činimo. A mediji u Hrvatskoj, po mom mišljenju, krivi su za stanje u ovoj nesretnoj zemlji barem koliko rat i grabež. U čemu je njihova krivica? U stvaranju posvemašnje atmosfere beznađa. U socijalizmu je čovjek kupio fiću, nakon par godina stojadina, i tako, imao je dojam, ili privid dojma, da postoji ta nada u utopijski eshaton. Danas je ljudima oduzeta upravo ta nada, a nju, više no kulisna demokracija, organizirani kriminal, etatistički morlački pseudokapitalizam, osporavaju mediji. Ne, nije ovaj put riječ o tome da bismo trebali razbiti ogledalo kako ne bismo vidjeli svoje ružno lice, nego je riječ o tome da za hrvatske medije nema vijesti do loše vijesti. Iz tog kreativnog morala prosijava mrak koji je obavio ovu zemlju u kojoj se čini da ništa ne može biti svijetli primjer koji bi mogao biti poopćiv.

Stoga, da završim, ja ne mislim da sada odjednom moramo ogreznuti u postulatorni optimizam i usiljeno tražiti samo ono dobro: uspješne Hrvate u domovini i svijetu, presedane koji bi trebali dokazati neko spasovno pravilo, nego bismo možda mogli obuzdati mentalitet hejta, ma koliko on bio unosna roba. Ljudi u nas najviše vole ono pero koje se umače u pljuvačku. Kako to promijeniti? Ako ste novinar, prestanite za početak to raditi. A onda, dajte prostora pameti i pametnima: i novinarima i građanima ove zemlje. Možda će glupost barem na tren ustuknuti.



***

Dječak kojeg je zanimala vrijednost njegovog života

Jednog dana dječak je upitao svoga oca, koja je vrijednost njegovog života.

Umjesto odgovora otac mu kaže neka uzme jedan kamen, odnese na tržnicu i pokuša ga prodati. Savjetujući ga, pri tome, ako ga netko upita cijenu neka ne odgovara ništa već samo podigne dva prsta. Tako dječak ode i zaista mu priđe jedna žena : „ Koliko košta taj kamen? Potreban mi je u mom vrtu.“ Dječak podiže dva prsta a žena kaže : „ Dva dolara! Uzet ću ga!“ Dječak je otišao kući i ispričao svome ocu kako žena želi kupiti taj kamen za dva dolara.

Na to mu otac odgovori neka sada odnese taj kamen u muzej i ponudi ga nekome, kada ga pitaju za cijenu neka učini isto-podigne dva prsta ne govoreći ništa. Napravi dječak tako. Ode u muzej, čovjek ga je pogledao i upitao, koliko traži za kamen, a on je podigao dva prsta, na što je čovjek odgovorio: „Dvjesto dolara! Uzet ću ga!“.

Dječak otiđe kući, ispriča to svome ocu. Otac je dječaku potom kazao kako sada želi da ode u trgovinu dragog kamenja: „Pokaži kamen vlasniku i nemoj ništa reći!“. Tako je i bilo. „Gdje si pronašao taj kamen?“ pitao ga je čovjek, „Moram ga imati! Koliko tražiš za njega?!“ Dječak je šutke podigao dva prsta. Na to će vlasnik: „Dat ću ti 200.000 dolara za taj kamen!“. Naravno, ne znajući što kazati, otrči dječak kući ispričati to ocu: „Oče! Ima jedan čovjek koji želi kupiti ovaj kamen za 200.000 dolara!“. Na to ga otac pita: „Da li sada znaš vrijednost svoga života?“

Nije važna boja kože, odakle ste, što ste, gdje ste rođeni… Bitno je gdje sebe postavljate! Bitni su ljudi s kojima ste okruženi! Kako odlučujete nositi sebe! Možda ste živjeli cijeli svoj život misleći kako vrijedite samo dva dolara ili ste bili okruženi ljudima koji su Vas vidjeli kao vrijednost od dva dolara. Svatko ima dijamant u sebi! Možete izabrati želite li se okružiti ljudima koji u Vama vide taj dijamant. Izabrati želite li biti na tržnici ili sebe postaviti u draguljarnicu. Također, možete izabrati vidjeti vrijednost u drugim ljudima i time im pomoći da oni vide taj dijamant u sebi. Birajte ljude kojima ćete se okružiti i to će unijeti promjene u Vaš život

 

 

 

 Nikada se ne žalite na bilo koga ili bilo što
jer u osnovi ste napravili od svog života ono što ste željeli. 

Prihvatite teškoće poučne za sebe
a njihovu vrijednost iskoristite da popravite svoj karakter
jer trijumf pravoga čovjeka proizlazi iz pepela vlastitih pogrešaka.

Nikad se ne žalite na vaše samoće ili svoju sreću.
Suočite se hrabro i prihvatite je.
Oni su posljedica vaših djela i pokušaja
i dokaz da ste uvijek na dobitku.

Ne osjećajte se frustrirano od vlastitih neuspjeha,
i nemojte ih iskrcati nekome drugome.
Prihvatite sebe sada ili nastavite sebe opravdavati kao dijete.
Zapamti da je svako vrijeme dobro za početak
i da nema ničeg tako strašnog da bi se odustalo.

Nemoj zaboraviti da je tvoja sadašnjost uzrok tvoje prošlosti,
kao što će uzrok tvoje budućnosti biti tvoja sadašnjost.

Uči od hrabrog, od jakog,
od nekoga tko ne prihvaća situacije
od nekoga tko će živjeti usprkos svemu.

Razmišljaj manje o svojim problemima a više o svome djelovanju.
Nauči kako da se izdigneš iz svog bola
i da budeš veći od najvećeg problema.

Pogledaj sebe u ogledalu i bit ćes slobodan i jak.
I ti ćes prestati biti lutka okolnostima.
Jer Ti si tvoja sudbina.

Probudi se i bulji u sunce u jutarnjim satima i diši sunce u zoru.
Ti si dio snage svog života sada.
Ustani, bori se, hodaj, budi siguran da ćeš u životu biti pobjednik.
Nemoj nikada razmišljati o ‘sudbini’
Jer sudbina je isprika za neuspjeh.

Pablo Neruda

 

MUDRE MISLI
“Nikada ne govorite loše o drugima” – 20 indijanskih životnih pravila

Pronađite sebe

1. Ustanite sa suncem i pomolite se. Molite sami. Molite često. Jednom će Veliki Duh poslušati vaše molitve.

2. Budite tolerantni prema onima koji su skrenuli s puta. Neznanje, ljutnja i ljubomora dolaze od izgubljenih duša. Molite da se vrate na ispravan put.

3. Pronađite sebe. Ne dopustite da drugi upravljaju vašim putem. To je samo vaš put! Ostali mogu ići s vama, ali nitko ne može naprijed umjesto vas.

4. Budite obzirni prema gostima u svojoj kući. Poslužite im najbolju hranu, ponudite im najbolji krevet, prema njima budite pošteni i pravedni.

5. Ne uzimajte što nije vaše, bilo od ljudske zajednice, prirode ili nečije kulture. Niste to zaslužili ni dobili. Nije vaše.

6. Poštujte sve na Zemlji, kako ljude tako i životinje i biljke.

7. Poštujte mišljenja drugih, njihove želje i riječi. Nikad ne prekidajte druge dok govore, ne zamjerajte, ne rugajte im se. Svakoj osobi dopustite pravo na osobno mišljenje.

8. Nikada ne govorite loše o drugima. Negativna energija koju šaljete, a još u njoj i uživate vratit će vam se višestruko.

9. Svi ljudi griješe. Svaka pogreška se može oprostiti.

10. Negativne misli stvaraju bolest uma, tijela i duha. Vježbajte optimizam.

11. Priroda nije naša, ona je dio nas. Priroda je dio naše globalne obitelji.

12. Djeca su budućnost. Usadite im u srca ljubav, vodite ih s mudrošću i učite o životu. Kada rastu, dajte im prostora za rast.

13. Izbjegavajte povrjeđivanje srca drugih. Otrov te boli vratit će se vama.

14. Uvijek budite iskreni.

15. Održavajte svoju ravnotežu. Mentalno, duhovno, emocionalno i tjelesno “ja” moraju biti jednako snažni, čisti i zdravi. Okrijepite tijelo da bi se okrijepio um. Rastite u duhovnosti kako biste iscijelili emocionalne rane.

16. Svjesno odlučite što ćete biti i kakvi ćete biti, kako ćete djelovati i kako ćete stajati iza svojih postupaka. Budite odgovorni za svoje postupke.

17. Poštujte tuđu privatnost i osobni prostor. Ne miješajte se u tuđe vlasništvo, pogotovo ne u sveto i duhovno. To je zabranjeno.

18. Budite sigurni u sebe. Ne možete biti brižni i pomagati drugima ako niste brižni prema sebi i ako najprije ne pomognete sebi.

19. Poštujte tuđa vjerska uvjerenja. Ne prisiljavajte druge da vjeruju u vaša.

20. Dijelite svoju sreću.

 https://web.facebook.com/knjiznicaimotski.hr/posts/1773497132954927?notif_id=1515671910375126&notif_t=feedback_reaction_generic

https://web.facebook.com/prijateljdobreknjige/videos/1928494530742614/

Prihvatite stvari koje ne možete promijeniti

Postoje dvije vrste stvari u životu: one na koje imamo utjecaj i možemo ih promijeniti, i one na koje nemamo utjecaj i ne možemo ih mijenjati. Ponekad one stvari koje ne možemo mijenjati najdublje diraju naš život. Stoga je u životu jako važno prihvatiti činjenicu da te stvari doista ne možemo promijeniti.

 

Iako to svi znamo, duboko smo uvjereni da smo mi ipak ti koji će uspjeti napraviti promjenu. No to je velika zabluda. Kada prihvatimo tu činjenicu na njoj ćemo uštedjeti ne samo jedan dan, mjesec ili godinu, već neki na tom mogu uštedjeti cijeli život svojih uzaludnih pokušaja i osloboditi se mnogih nepotrebnih razočarenja.

Jednom kada prepustimo stvari koje ne možemo mi­jenjati onakvima kakve doista jesu, prepoznat ćemo u njima jedan nevidljivi smisao. One su tu da nama otvore oči da bolje sagledamo svoj i međusobni život. Stvari koje ne možemo mijenjati su tu kao naša prekretnica da moramo stvari gle­dati na drugačiji način. One su tu da shvatimo kolika je vri­jednost ljudi i stvari upravo onakvih kakvi jesu.

Jedna od stvari koje bismo svi željeli promijeniti jesu ljudi oko nas i njihova ponašanja. To se prije svega odnosi na našu obitelj i prijatelje. Kakvi god bili, oni su takvi kakvi jesu i mi tu ne možemo mnogo. “Što će drugi reći o nama” velika je preokupacija mnogih ljudi a u konačnici ono na što sami ne možemo utjecati. Zbog toga mnogi ne spavaju jer neprestano razmišljaju o prošlosti, razmišljaju o tome što su učinili u odnosu prema drugima, a što su mogli učiniti. Sve te brige u kojima više ne možemo ništa promijeniti nemaju neke koristi i tu su samo da se okrenemo budućnosti i onome što možemo i što je pred nama.

Tuđe loše stvari jedna su od najčešćih stvari koje prvo pokušavamo promijeniti na sebi bliskim osobama. Kako god bilo moramo biti svjesni da svi mi imamo mogućnost promjene samo svoga života, koliku god odgovornost imali i za druge ljude. Na koncu kada shvatimo da sve to što želimo mijenja­ti na drugima, imamo isto i mi, znat ćemo da moramo početi od sebe. Tek kada promijenimo sebe, promijenit ćemo i druge. Svako od nas je ona prva stepenica u mijenjanju svijeta. Ukoliko ne prijeđemo preko nje, nećemo moći prijeći preko niti jedne dru­ge.

Mario Žuvela

 

I OVO ĆE PROĆI

U zabitoj kineskoj provinciji živio je siromašni Kinez koji je cijeli život potrošio radeći najteže poslove, a da ništa nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac kojeg je neizmjerno volio. Naučio ga je čitati i pisati, uveo ga u kaligrafiju i to je bila sva imovina koju mu je ostavio kada je, u dubokoj starosti, umro.

Mladić je tugovao pored očeve postelje gledajući ga kako se polako gasi. Neposredno prije nego što je izdahnuo, otac je izvadio dvije kutijice: jednu crnu, a drugu bijelu i rekao sinu: „Na žalost, nemam ti što ostaviti osim ovoga. Zapamti, dobro ih čuvaj. Kada ti jednog dana bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu otvori kada ti bude jako dobro.”

Mladić je dostojno ispratio oca, a onda je spakirao svoju zdjelu za hranu, štapiće, nekoliko komada odjeće i one dvije kutijice te krenuo u svijet zaraditi svoju porciju riže. Radio je najteže poslove kod gospodara koji su ga izrabljivali, spavao je vani… Zimi je bio sretan ako bi ga netko primio da prenoći na zemljanom podu zajedno sa stokom. Ubrzo je postao umoran, nesretan i beznadan. Nakon nekoliko godina takvog života, još uvijek je dobivao samo zdjelu riže dnevno. Na licu i rukama imao je duboke bore.

Tada su došle poplave. Jang-Ce se izlio i poplavio polja i oranice, nastala je opća glad i za mladića više nigdje nije bilo ni posla ni nade. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i ledili ga mrazovi. Jednog se jutra probudio i vidio da mu je netko ukrao jedino što je imao – zdjelu za rižu, pamučnu košulju i dva juana… Niz lice mladića potekle su gorke suze; u očaju je odlučio ubiti se. Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba za predstojeći čin, i dok ih je spuštao niz tijelo, napipao je maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa – dvije kutijice naslijeđene od oca.

Otvorio je bijelu i u njoj ugledao malen rižin papir i… ništa više. Razmotao ga je i prepoznao očev rukopis. Pisalo je: „Ovo će proći!”

Shvativši ovo kao očev zalog za dalje življenje, nije se ubio. Uputio se prema obližnjem gradu. Na ulazu u grad sakupilo se mnoštvo nepismenih seljaka koji nisu mogli ući u grad, jer nitko nije umio pročitati što piše na velikoj ploči iznad velikih gradskih vrata. Mladić je prišao ploči i glasno im pročitao što piše. Ljudi su, zatim, ušli u grad. Ušao je i on.

Glas o ovom događaju stigao je do plemenskog starješine koji je odmah poslao svoga slugu da potraži mladića. Kad je sluga pronašao mladića, rekao mu je da njegovu gospodaru hitno treba pisar. Budući da je mladić znao i čitati i pisati, dobio je posao. Plemenski je starješina bio strog. Mladić je teško radio, ali mirnih ruku i čista srca. Ubrzo su mu počeli dolaziti nepoznati seljaci kojima je trebalo nešto napisati, pročitati ili protumačiti. Svima je izlazio u susret. Strogi gradski starješina bio je pravedan čovjek i znao je uzvratiti svom pisaru. Dobro ga je nagrađivao a ubrzo je za njega odvojio i dio u svojoj kući u kojem je mladić počeo živjeti.

Sve se promijenilo. U godinama koje su uslijedile, postao je vlasnik malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, sve više je radio umjesto samog gradskog starješine koji je, star i onemoćao, svom mladom pisaru povjerio ne samo svoje poslove, nego i svoju kćer koju je mladić nedugo zatim oženio. Zajedno, u ljubavi i slozi, njih su dvoje rodili mnogo djece i uvećali svoje bogatstvo do neslućenih razmjera. Mladić je mnoge večeri provodio ispijajući čaj u prostorijama svog prelijepog doma, razgovarajući sa svojom voljenom ili učeći svoje sinove kompliciranim kineskim slovima, čitajući Konfucija… Prvi put u životu bio je zaista sretan.

Jedne takve večeri, prisjetio se cijelog svog života: od najgore bijede, do potpune sreće. Sjetio se svih svojih očaja, svoje želje da umre, sjetio se oca. A zatim se sjetio one druge kutije koju mu je dao otac … Otvorio je crnu kutijicu. U njoj je, kao i u bijeloj kutiji, bio smotan komad rižinog papira. Razmotao ga je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano: „I ovo će proći.”

Ići kroz život želeći da netko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost je nepotrebno

Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:

“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?”

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…” Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”

 

“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.

“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.

Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.

“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”

“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”

Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:
“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”

“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.

“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.

“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?”

I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke…

N.A.

 

 

 

Reci mi, ludi čovječe, zar zaista misliš da ćeš imati vremena? Da kažeš „oprosti” onome koga si povrijedio? Da kažeš „volim te” onima bez kojih ne možeš? Da zagrliš jako i ne puštaš nikad? Da odeš od svih onih ljudi koji ti govore da ne možeš, i da se usudiš živjeti? Da barem jednom u životu riskiraš za nešto vrijedno?!

Reci mi, zar zaista misliš da će ti vrijeme oprostiti sve one sate uzaludno potrošene na ponos iz inata? Zar misliš da će ti ih ikad vratiti? Sve trenutke koje si bacio u vjetar slijepo čekajući nešto što nikad neće doći? Zbog straha i neznanja. Zbog nedostatka volje i bez trunke žara za nečim novim.
Misliš li da će ti dijete u tebi oprostiti što se nisi borio za svoje snove? Što nisi dao sve od sebe da ih pretočiš u stvarnost?

Zar misliš da će uvijek biti vremena za druge šanse, za sljedeće prilike i nova iskustva? Zar misliš da će uvijek biti vremena da posjetiš još jednom svoje omiljeno mjesto, da pročitaš tu knjigu koju već godinama tražiš, da pogledaš s djecom njihov najdraži crtić?

Zar zaista misliš da jednog dana neće biti kasno?

I da ćeš tada moći vikati iz sveg glasa, al’ da neće biti nikog tko bi te čuo? Da ćeš moći plakati koliko hoćeš, al’ da neće biti nikog da ti obriše suze? Da ćeš u trenutku pomisliti na sve osobe kojima si ostao dužan ljubavi i poželjeti ih ponovno voljeti? Vratiti natrag? I sva obećanja koja nisi ispunio, poželjeti više nikad prekršiti?

Zar zaista ne misliš da će i tvoj sat jednom otkucati kraj ove lude predstave zvane život? I da te tog jutra neće probuditi ni kiša koja će lupati po prozoru ni zrake sunca koje će ti obasjati sobu? I sve one svakodnevne stvari i trivijalne obaveze koje su činile tvoju stvarnost ljepšom iznenada će stati. I nestati. I sve drugo će se nastaviti, ali bit će kasno. Bit će kasno za taj jedan poziv, jednu ispriku, jednu neostvarenu želju. Jer sutra možda i postoji, ali danas je baš uvijek sve što imaš u svojim rukama.

I zar zaista nakon svega misliš da ćeš imati vremena koliko želiš? I da ćeš ikad biti spreman na odlazak?
Ostat će nešto nedovršeno.
Neispijena šalica kave, kruh u tosteru, popis namirnica na stolu.
Ostat će nedorečeni.
Odnosi, prekidi, telefonski razgovori.
Ostat će duša.
Gladna ljubavi i žedna ljepote.
Ostat će onih par ‘volim te’.
Zaglavljenih u grlu i zatočenih u srcu.
Ostat će snovi.
Neostvareni i davno zaboravljeni.
I ne misliš li da je baš sada pravi trenutak?
Da još jednom pogledaš one koje voliš. Da im pružiš osmijeh, poljubac, zagrljaj. Da ih nikad ne uzimaš zdravo za gotovo. Da im nikad ne zaboraviš dati svu ljubav ovog svijeta. Da im vikneš to toliko glasno da im odzvanja u srcima. Da pamte to i onda kada te više ne bude. Da pamtiš to i onda kad ih više ne bude…

Jer samo kad volimo, vrijeme nam ne može ništa.
Jedino vrijeme potrošeno na ljubav nije potrošeno vrijeme!
Za sve ostale stvari, vjeruj, nemamo dovoljno vremena.
Zato prvo volimo… a onda, ako stignemo, radimo što god nas volja!

Magdalena Marđetko

 

 

Jednog je dana magarac pao u stari, nekorišteni bunar koji je vlasnik seoskog imanja zaboravio zatrpati. Životinja se satima mučila jer seljak nije znao kako ju izvući. Konačno je odlučio magarca zatrpati u bunaru jer je ionako već star i ne isplati ga se izvlačiti, pa je pozvao susjede da mu pomognu sa zatrpavanjem.

Susjedi su došli s lopatama i počeli bacati zemlju u bunar. U početku magarac nije shvaćao što se događa pa je mahnitao. A onda se odjednom, na čuđenje svih prisutnih, jednostavno smirio dok su seljak i njegovi susjedi nastavili bacati zemlju unutra.

Seljaka je zanimalo što se događa pa je napokon pogledao u bunar. A ono što je vidio zapanjilo ga je. Sa svakom lopatom zemlje koja bi magarca pogodila u leđa, on bi uradio nešto nevjerojatno. Otresao bi zemlju sa sebe i popeo se na nju.

Seljak i susjedi nastavili su bacati zemlju u bunar, na magarčeva leđa, a on je neumorno otresao zemlju sa sebe i tako se na koncu popeo dovoljno visoko da, presretan, iskoči iz bunara… : )

Nikada ne odustaj! Otresi to sa sebe i popni se naviše.

Pet pravila za sreću

Zapamti ovih pet pravila za sreću:

  1. Oslobodi svoje srce od mržnje – oprosti.
  2. Oslobodi svoj um od briga – većina se onoga zbog čega si zabrinut nikada ne ostvari.
  3. Živi jednostavno i cijeni ono što imaš.
  4. Daj više.
  5. Očekuj manje.

 

MISLI CHARLIEJA CHAPLINA

Kada sam zaista počeo voljeti sebe…
Misli koje je za svoj 70. rođendan, 16. travnja 1959. godine, Charlie Chaplin poklonio čovječanstvu.
Chaplin

Kada sam zaista počeo voljeti sebe shvatio sam da su bol i emocionalna patnja samo upozorenja koja mi govore da trenutno živim suprotno od svoje istine. Danas znam da se to zove BITI VJERODOSTOJAN.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam koliko može biti uvredljivo kada pokušavam natjerati nekoga da radi ono što ja hoću, iako znam da trenutak nije pravi i da ta osoba nije spremna za to, pa čak i onda kada sam ta osoba JA. Danas, to zovem POŠTOVANJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam žudjeti za nekim drugačijim životom i mogao sam vidjeti da je sve što me je okruživalo zapravo bilo poziv da rastem i da se razvijam. Danas, to zovem ZRELOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam pod bilo kojim okolnostima uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme i da se sve događa u točno pravom trenutku. Tako da sam mogao biti miran. Danas to zovem VJERA.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam samome sebi krasti vrijeme, i prestao sam praviti grandiozne projekte za budućnost.

Danas radim samo ono što mi donosi radost i sreću. Radim stvari koje volim raditi i koje vesele moje srce i činim to na svoj vlastiti način i u svom vlastitom ritmu. Danas znam da se to zove JEDNOSTAVNOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od hrane, ljudi, stvari, situacija i svega ostalog što me je vuklo ka dnu, a dalje od mene samoga. U početku sam to zvao “zdravi egoizam”, ali danas znam da je to LJUBAV PREMA SAMOME SEBI.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam željeti uvijek biti u pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove SKROMNOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada pak živim samo za ovaj trenutak u kojem se SVE događa. Tako živim svakoga dana i zovem to ISPUNJENJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe spoznao sam da me moj um može poremetiti i da se od nekih svojih misli mogu razboljeti. Ali čim sam počeo koristiti svoje srce, moj je um dobio dragocjenog saveznika. Danas ovu vezu zovem MUDROST SRCA.

Nema potrebe da se plašimo svađa, suočavanja niti bilo kakvih problema, jer i zvijezde se ponekad sudare pa i iz sudara nastane neki novi svijet. Danas, ja znam: TO SE ZOVE ŽIVOT.

Charlie Chaplin

 

SVE ŠTO GOVORIŠ; SVJEDOČI O TEBI SAMOM

Jedan je seljak predvečer sjeo na prag svoga doma i uživao u svježem povjetarcu. Pored njegove kuće zavojiti je put vodio u grad. Slučajni je prolaznik opazio seljaka i pomislio: “Ovo mora da je neka lijenčina. Ništa ne radi i cijeli dan sjedi na pragu.”

Malo kasnije prolazio je drugi čovjek i pomislio: “Seljak je pravi don Juan. Po cijele dane sjedi, gleda djevojke u prolazu i zadirkuje ih.”

Najzad je prošao šumski radnik te pomislio: “Ovaj je čovjek zacijelo marljiv radnik. Trudio se cijeli dan i sad se s pravom odmara.”

O seljaku koji je sjedio na pragu svoga doma doista nemamo podrobnijih saznanja. Možemo, međutim, mnogo toga zaključiti o trojici ljudi koji su prolazili: prvi je bio lijen, drugi ne baš dobar čovjek, a treći je bio marljiv radnik.

Bruno Ferrero

 
 
ISTINITA PRIČA O SNAZI LJUBAVI NAPOSE SESTRINSKE
Koliko košta čudo? Bruno Ferrero
 
Jedne večeri otac je rekao uplakanoj majci: „Ne možemo ovako dalje, draga. Mislim da smo došli do kraja. Našega sina može spasiti samo čudo.“ Djevojčica je sve slušala pritajena u uglu sobe. Otrčala je u svoju sobu, razbila kasicu i tiho otrčala do obližnje ljekarne. Strpljivo je čekala, a kad je došla na red, propela se na prste te pred ljekarnika sasula svoj sitniš. „Što ti treba, dušo?“ „To je za moga brata, gospodine, jako je bolestan. Došla sam kupiti čudo.“ „Nisam te najbolje razumio“, reče gospodin. „Zove se Andrija. Ima nešto što mu raste na glavi, tata kaže da je gotovo, da ga samo čudo može spasiti. Ja jako volim svoga brata, zato sam donijela sav novac koji imam da kupim čudo.“ Gospodin se tužno nasmiješio i odgovorio: „Ali mi ne prodajemo čuda.“ Djevojčica je odgovorila: „Ako nema dovoljno novaca, mogu još potražiti. Koliko košta jedno čudo?“ U ljekarni se zatekao visok i naočit čovjek ozbiljna lica koji je sa zanimanjem pratio razgovor. Dok je ljekarnik nemoćno širio ruke, djevojčica je skupljala svoje novčiće. Visoki čovjek joj priđe i upita: „Zašto plačeš, mala? Što se dogodilo?“ „Gospodin ljekarnik mi ne želi prodati čudo i neće mi reći koliko ono košta. To je za moga brata Andriju, koji je jako bolestan. Mama kaže da mora na operaciju, a tata da to ne možemo platiti i da Andriju može samo čudo spasiti. Zato sam donijela sve što sam imala.“ „Koliko imaš?“, upitao je gospodin.„Dolar i jedanaest centi… Ali znate“, doda tiho, „mogu potražiti još novaca…“ Čovjek se nasmiješi. „Mislim da neće trebati. Čudo za tvoga brata košta upravo dolar i jedanaest centi!“ Jednom je rukom pokupio sitniš, a drugom nježno uzeo djevojčicu za ruku. „Povedi me svojoj kući“, reče, „želio bih vidjeti tvog brata i razgovarati s tatom i mamom. Možda uspijemo pronaći čudo koje im treba.“ Ugledan visoki gospodin i djevojčica iziđoše iz ljekarne držeći se za ruke. Taj čovjek je bio profesor Carlton Armstrong, jedan od najpoznatijih svjetskih neurokirurga. Operirao je malog Andriju, koji se za nekoliko tjedana potpuno oporavio. „Ova je operacija pravo čudo“, rekla je mama. „Pitam se samo koliko je koštala…“ Djevojčica se nasmiješila ne rekavši ništa, znala je da je čudo koštalo dolar i jedanaest centi. Naravno, ljubav i vjera Andrijine sestrice uračunati su u cijenu.
 
 

Tražite svoje ljude

 
Tražite ljude strasne, jake, sretne. Oni su kao zvijezde: dok ne podignete glavu - ne vide se. A kada utonete očima u zvjezdano mlijeko - shvatite da ih ima beskrajno mnogo. Tražite svoje ljude. I njima je isto strašno i bolno. I oni isto, imaju crne dane, greške i lomove. Ali su spremni ići kroz strah, utječu na tijek događaja, zadaju tempo životu. Oni su u nečemu bolji, u nečemu gori. Oni ne zavide i ne žale se. Oni sa blagodarnošću prihvaćaju darove sudbine i vole sebe za to, što im se sreća osmjehuje. Tražite iskrene i čestite. Koji ne kriju zlobu, suzama licemjerja i podsmjehom. Oni govore ono što misle. Pa neka je ponekad neprijatno, ponekad pravo u srce. Ali je iskreno. Nije iz zlobe, već iz ljubavi. Tražite te, koji ne kriju i ne potiskuju svoju radost. Tražite te, koji se mogu voljeti vječno. Tražite te, koji vrijede i čekaju vašu ljubav. Tražite te, koji su puni života. Tražite zvonke i sočne, sa smijalicama i borama. Tražite ih u parkovima i na scenama, tužnim i smiješnim, malim i velikim. Oni su pomalo kao djeca, idu kroz život s vjerom u dobro, ali, naravno vide sve: i crno i bijelo - ali žive za žuto, crveno, plavo ... Tražite ih. Treba samo podići glavu. Autor: Julijan Turovski
 
 
 
 
DIONIZIJE I FILOKSEN
 
Vladar Sirakuze, tiranin Dionizije, pisao je pjesme koje su bile pusto praznoslovlje, ništavne umjetničke vrijednosti. No, kako je sebi bio umislio da je veliki pjesnik, pozove na dvor prvaka među pjesnicima, Filoksena, a u očekivanju njegove pohvale svojim umotvorinama. Saslušavši vladara, koji mu je osobno čitao svoje pjesme, Filoksen tek reče: – Pjesme su loše. – Što?! – zagrmi Dionizije. – Kako kraljeve pjesme mogu biti loše?! – Ja sudim pjesme, a ne kralja. – Dionizije, pjeneći se od bjesa, pozove doglavnika, i naredi mu da Filoksena smjesta sprovede u tamnicu. Strpaše ga u mračno uze u kojem je čamio nekoliko godina, ne vidjevši ni sunca ni mjeseca. Onda, jednoga dana, dođoše po njega. – Kamo me vodite? – upita pjesnik, plašeći se najgorega. Ali oni ga opet odvedoše pred vladara. Ovaj je u međuvremenu napisao svu silu novih pjesama, računajući da će ovaj puta zadobiti pohvalu od pjesnika, koji je valjda „omekšao“ zbog godina provedenih u tamnici. Dionizije posjedne Filoksena u naslonjač, pogosti ga biranim jelima i pićem, a onda mu uzme čitati svoje nove pjesme. – Kaži mi svoj sud, pjesniče? – zaište na kraju. Pjesnik se bez riječi diže, i krenu k vratima. – Kamo ćeš? – viknu Dionizije. – Natrag u tamnicu, kamo bih drugdje? Vesna Krmpotić, Vrline istine (izvor priče nepoznat)
 
 
KULE U PIJESKU
 
Čovjek je gledao djecu koja su na obali zidala kulu iz pijeska. Kada su završili zamišljenu kulu za koju su potrošili puno vremena i strpljenja, došao je val i u trenu je izravnao sa zemljom. Čovjek je očekivao suze i bijes. Međutim, djeca su sjela, primila se za ruke i počela se smijati. Malo zatim, započela su graditi novu kulu. Nasmiješio se i rekao: "Djeca su me naučila veoma važnu lekciju. Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, stvorene su u pijesku. Trajni su samo naši odnosi s ljudima. Prije ili kasnije doći će val i odnijeti ono što smo sagradili s tolikim trudom. Kada se to dogodi moći će se smijati samo oni koji će se imati s kime držati za ruke." 
 
 
ŠKOLJKE I BISERI ŽIVOTA
 
Znaš li da su školjke vrlo zanimljive? Neke školjke su izvana glatke i sjajne a neke grube i hrapave. Ali ispod oklopa, sve školjke su nježne. Baš kao i ljudi ispod svojih oklopa. U školjku ponekad upadne neugodno zrnce pijeska koje se ugnijezdi u njenom mekom tkivu i ona ga se nikako ne može riješiti. Nekim školjkama to zrnce bude pogubno, stvori im ranicu od koje one uginu. Ali ima školjki koje se ponašaju drugačije. Da bi ublažile bol koju im stvara oštro zrnce one ga počinju zaobljavati obavijajući ga tankim slojem glatkog sedefa. Na taj način zrnce pijeska počinju pretvarati u biser. Isto je i sa ljudima. Neki od svog zrnca pijeska koje im upadne u život naprave životnu dramu od koje se nikada ne oporave. Drugi svoja zrnca pijeska pretvaraju u bisere. Oni prvi su nezadovoljni i optužuju život da je okrutan prema njima. Oni drugi strpljivo stvaraju svoje bisere sve dok bol ne prestane. Ljude koji u sebi nose bisere prepoznaćeš po blistavim osmijesima.
 
 
 

GOSPOĐO DANAS STE MIRISALI KAO NEKADA MOJA MAJKA

Zvala se gospođa Nada. Prvog dana školske godine u petom razredu svojim učenicima ispričala je jednu laž. Poput većine učiteljica rekla je djeci da ih sve podjednako voli. Ali, to je nemoguće jer je u prvom redu za klupom na svom mjestu sjedio dječak, po imenu Marko.

Gospođa Nada je promatrala Marka prethodne godine i primijetila da se rijetko igra sa ostalom djecom, odjeća mu je neuredna i da se ne kupa redovno. Marko je također znao biti neugodan. Došlo je do toga da je gospođa Nada zaista uživala da piše velike masne jedinice crvenom hemijskom olovkom na njegovim zadacima.

U školi gdje je gospođa Nada predavala, nastavnik je na kraju godine bio dužan da prije nego što napiše svoje mišljenje o svakom učeniku, pročita mišljenja ostalih nastavnika od prethodnih godina. Gospođa Nada je ostavila Markov izvještaj za kraj. Kada ga je pročitala doživjela je veliko iznenađenje.

U prvom razredu, za Marka je pisalo, “Marko je bistro dijete i uvijek se smije. Uredan je i lijepo vaspitan. Pravo je zadovoljstvo poznavati ga”. U drugom razredu, “Marko je odličan učenik, svi ga vole, ali ima problema kod kuće jer mu je majka neizlječivo bolesna”.

U trećem razredu, “Teško je podnio smrt svoje majke. Trudi se koliko može, ali njegov otac uopšte ne obraća pažnju i ako se nešto ne promijeni, to će se loše odraziti po njega”. U četvrtom razredu, “Marko se povukao u sebe i ne pokazuje interes za školu. Nema mnogo prijatelja i ponekad spava na času”.
Gospođa Nada je sada shvatila u čemu je problem i postidjela se. Još joj je gore bilo kada su joj učenici donijeli božićne poklone umotane u ukrasne papire, svi osim Marka koji je svoj poklon donio nespretno umotan u običnu papirnatu kesicu. Gospođa Nada je uz veliki napor otvorila baš njegov poklon između svih ostalih.

Neka djeca su se počela smijati kada je otkrila ogrlicu od plastične imitacije kamenja, gdje su neki vidno nedostajali, kao i do pola ispunjenu bočicu parfema. Utišala je dječiji smijeh tako što je rekla da je ogrlica predivna i stavila je oko vrata, a parfem je stavila sebi na ruku.
Marko je ostao posljednji poslije škole da bi joj rekao:
“Gospođo Nado, danas ste mirisali kao nekada moja majka.” Pošto su djeca otišla, plakala je skoro sat vremena. Od tog dana je prestala predavati djeci. Umjesto toga počela je učiti ih. Gospođa Nada je obratila posebnu pažnju na Marka. Kako je radila s njim, tako je živnuo. Što ga je više poticala, brže je napredovao. Na kraju godine Marko je postao jedan od najboljih učenika u razredu. Pored toga što je slagala da podjednako voli svu djecu Marko je postao njen omiljeni učenik.
Sljedeće godine je pronašla Markovu poruku da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu.

Šest godina je prošlo prije nego što je dobila novu poruku od Marka. Napisao joj je da je završio srednju školu, treći u generaciji, ali da je ona i dalje najbolja učiteljica u njegovom životu. Poslije četiri godine, dobila je još jedno pismo da mu je ponekad bilo teško, ali je završio fakultet sa najboljim ocjenama. Uvjeravao je gospođu Nadu da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu. Pismo je bilo potpisano sa dipl. ing.

Ali, ovdje nije kraj priči. Stiglo je još jedno pismo tog proljeća. Marko je rekao da je upoznao jednu djevojku i da će se vjenčati. Objasnio joj je da mu je otac preminuo prije nekoliko godina i pitao je gospođu Nadu da li bi pristala da na vjenčanju sjedne na mjesto obično rezervisano za mladoženjinu majku. Naravno da je gospođa Nada pristala. I kao što već pogađate, stavila je onu ogrlicu i onaj parfem.

Zagrlili su se i Marko joj je šapnuo:
“Hvala gospođo Nado što ste vjerovali u mene. Hvala vam mnogo što ste mi omogućili da se osjećam posebnim i da mogu postići nešto u životu”.
Gospođa Nada, je sa suzama u očima, šapnula:
“Marko, griješiš, ti si taj koji mi je omogućio da postignem nešto u životu. Prije tebe ja nisam znala kako da učim druge”.

 

Vodonošina priča

Vodonoša je imao dva velika keramička vrča. Jedan vrč je imao pukotinu, dok je drugi bio čitav i uvijek je uspjevao prenijeti istu količinu vode. Put od izvora do kuće bio je dug i uvijek je u napuklom vrču donosio samo polovinu sadržaja vode do kuće. Trajalo je to tako dvije godine, iz dana u dan.
   Naravno, cijeli vrč je bio ponosan na sebe što do kraja uspješno ispunjava obveze. Siroti napukli vrč se stidio, osjećao poniženo i potišteno, jer je uvijek ispunjavao samo polovinu obveze. Jednog dana nakon dvije godine obratio se vodonoši na izvoru:
   - Sram me, jer voda kaplje iz mene cijelim putem do kuće.
   Vodonoša mu je odgovorio:
   - Jesi li primijetio da cvijeće buja i napreduje samo na tvojoj, a ne i na strani drugog vrča? To je zato, jer si ga ti uvijek zalijevao kada smo se vraćali. Dvije godine uživam u ovom prekrasnom cvijeću, prolazeći pored njega svaki dan. Da nisi takav kakav jesi, onda ni ova ljepota ne bi ukrašavala moj put.

POUKA:

Svatko od nas nosi poneku manu. Svi smo mi pomalo napuknuti vrč. Ali, ovi lomovi i mane, koje su u svakome od nas, čine nam život zanimljivijim,interesantnijim i vrijednijim. Samo trebamo uvažavati svakoga onakvim kakvim jeste i gledati samo dobru stranu u ljudima.

Ne možemo biti sretni dok ne naučimo iskreno voljeti i ne nađemo svoje mjesto na svijetu. Nećemo pronaći sreću u okolini dok ne pronađemo sami sebe. (www.bijakova.com)

Nepoznati autor

 

 

SREĆA - NESREĆA TKO TO ZNA

Stara kineska priča, govori o čovjeku koji nije htio prodati svoga konja iako je bio jako siromašan i nije više imao od čega živjeti. Jednog jutra je otkrio da konj nije u štali. Ubrzo su se okupili ljudi iz sela, i rekli mu: "Ti nerazumni starče! Bilo bi bolje da si ga prodao. Kakva nesreća!" Starac je odgovorio: " Nesreća ili sreća, tko to zna? Tko zna što će uslijediti?"

Ljudi su se smijali starcu i rekli da je pomalo lud. Jedne noći, starčev se konj vratio, ali s krdom divljih konja. Ponovo su se ljudi okupili i rekli: "Starče, bio si u pravu. Ovo nije bila nesreća, nego sreća." Starac je odgovorio: "Tko zna  je li to sreća ili ne. To je samo dio priče."

Starčev sin jedinac, počeo je dresirati divlje konje. Samo sedam dana kasnije pao je sa jednog od njih i slomio obje noge. Ljudi su se ponovo okupili i rekli: "O kakva je ovo nesreća. Tvoj sin jedinac se ne može osloniti na svoje noge, a u tvojoj starosti bio ti je jedina podrška. Sada si siromašniji nego ikad." Starac odgovori "sreća - nesreća tko to zna."

Nekoliko tjedana kasnije zemlja je ušla u rat i svi mladići iz toga mjesta bili su zavojačeni, osim starčevog sina. Seljani su tugovali jer su znali da se većina mladića nikada neće vratiti. Došli su kod starca i rekli: "Bio si u pravu starče! Pokazalo se da je to bila sreća." Starac im je odgovorio: "sreća - nesreća, tko to zna."

Pročitaj više...

Misao dana

17.05.2018. 08:00

Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.
Voltaire

Fotografija Gradska knjižnica "Don Mihovil Pavlinović".

***

Cura li je, vila li je, u Krajini ljepše nije. Gdje si bila, gdje uvojke svila, rosnom ružom gdje si lice mila... Tomislav Matković — na lokaciji Modro Jezero Imotski.

Fotografija Gradska knjižnica "Don Mihovil Pavlinović".

 ***

Ne znamo prihvatiti, kada u životu loše krene.
Ne znamo cijeniti kada nam je u životu dobro.

Fotografija Gradska knjižnica "Don Mihovil Pavlinović".

Život se dogodi, dok mi planiramo!

Fotografija Gradska knjižnica "Don Mihovil Pavlinović".

***

Kada se sve smrači, samo nastavi gledati u zvijezde.

Fotografija Gradska knjižnica "Don Mihovil Pavlinović".

 

 

"U životu stojimo na knjigama koje smo pročitali - zato neki ljudi vide dalje od drugih."

 

Svi moji prostori kao i sva moja vremena u meni su, tu su, nerascjepkani, nepodijeljeni, cjeloviti u prijateljstvu.
Dinko Štambak Bilo jednom u Imotskom

***

Svaka od nas u sebi nosi divlju sebe.
Bez nje žene nemaju uši kojima bi čule govor duše.
dr. Clarissa Pinkola Estés
Žene koje trče s vukovima

***

“Ponekad, razlog zašto se dobre stvari ne događaju Vama, treba potražiti u činjenici, jer ste upravo Vi dobra stvar koja se treba dogoditi drugim ljudima.”

***

Ljudi kažu kako postoje i druge ribe u moru. Ja im na to odgovaram: ona je bila moje more.
James Faulkner

***

Kada pročitaš neke knjige, ostaneš bez daha. Kada pročitaš neke ljude, ostaneš bez teksta.

***

Ukoliko se želite svidjeti svima, budite spremni na kompromise u svemu, u bilo koje vrijeme, a postići nećete ništa. Margaret Thatcher

***

Koncentrirajte energiju i marljivo radite. Odvažno se posvetite novim pokusima. Nikada se ne pribojavajte hrabro zagovarati svoje stavove. Utvrdite smjerove kojima se želite kretati i čvrsto ih se pridržavajte. I to je sve.

A. C. W. Harmsworth

***

Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još po neku šetnju između očekivanog i neplaniranog.

Ivo Andrić

***

Čovjek koji bježi od svog straha mogao bi shvatiti da je samo uzeo prečac u suočavanju s njime.

John Ronald Reuel Tolkien

***

....Živim s prašinom na srcu. Drugačije bih to teško opisao. Bilo je žena prije tebe, nekoliko njih, a ni jedna poslije. Nisam se svijesno obavezao na celibat, jednostavno nisam zainteresiran.
Za maglovitih jutra ili poslijepodneva, kad se sunce na sjeverozapadu odbija od mora, pokušavam sebi predočiti, gdje si ti upravo u svom životu i što radiš dok mislim na tebe. Ništa zamršeno - odlaziš u svoj vrt, sjediš na njihaljci, na prednjoj verandi, stojiš kod sudopera i tome slično.
Sjećam se svega.Tvog mirisa sa okusom ljeta. Dodira tvog tijela o moje, tvog šaptanja dok sam te ljubio.
Robert Penn Warren jedanput je upotrijebio frazu: 'Svijet koji se doimlje kao da ga je sam Bog napustio!'
Nije loše, prilično blisko onome kako ja ponekad osjećam, ali ne mogu uvijek podnijeti takav život. Kad takvi osjećaji postanu prejaki natovarim Harrya i odem na nekoliko dana na put auto-cestom.
Ne volim žaliti sam sebe. Strano mi je to.Uglavnom se tako i ne osjećam. Zahvalan sam što sam te uopće i našao.Mogli smo projuriti jedno pokraj drugog kao dva zrnca svemirske prašine...
Bog,svemir ili kako odlučili nazvati te velike sustave harmonije i reda ne priznaju zemaljsko vrijeme. Za svemir se 4 dana ne razlikuju nimalo od 4 milijarde svjetlosnih godina. Nastojim to uvijek imati na umu!!!!
Ipak samo sam čovjek, a sva ta filozofska racionaliziranja koja se mogu smisliti ,ne sprečavaju me da te želim svakog dana, svakog trenutka, kao što ne mogu spriječiti ni nemilosrdni vapaj vremena, vremena koje ne mogu provesti s tobom. U svojoj glavi,volim te duboko i beskrajno.
I uvijek ću te voljeti...

10.3. je godišnica smrti američkog pisca koji je napisao svima omiljeni roman "Mostovi okruga Madison". Bio je i vrsni fotograf i muzičar.

Robert James Waller ostavio je pravo malo ljubavno remek djelo

 

Postoji naime ispunjen život, a da nisu ispunjene sve želje.Dietrich Bonhoeffer

***

Odaberite biti sretni!

***

„Opraštanje je čin samoiscjeljenja i osnaženja. To je čudesni lijek. Besplatan je, funkcionira i ne ostavlja nikakve posljedice”.Eva Mozes Kor

***

 Bitno je gdje sebe postavljate! Bitni su ljudi s kojima ste okruženi! Kako odlučujete nositi sebe! Možda ste živjeli cijeli svoj život misleći kako vrijedite samo dva dolara ili ste bili okruženi ljudima koji su Vas vidjeli kao vrijednost od dva dolara. Svatko ima dijamant u sebi! Možete izabrati želite li se okružiti ljudima koji u Vama vide taj dijamant. Izabrati želite li biti na tržnici ili sebe postaviti u draguljarnicu. Također, možete izabrati vidjeti vrijednost u drugim ljudima i time im pomoći da oni vide taj dijamant u sebi. Birajte ljude kojima ćete se okružiti i to će unijeti promjene u Vaš život!

***

“Praštajući, čovjek se uzdiže iznad onih koji ga vrijeđaju.”

Napoleon Bonaparte

***

Nikada se ne žalite na bilo koga ili bilo što
jer u osnovi ste napravili od svog života ono što ste željeli.

Pablo Neruda

***

Moralno zapažanje koje bih želio  prenijeti budućim naraštajima veoma je jednostavno … rekao bih  ljubav je mudrost, mržnja je nepromišljenost. U ovom svijetu koji postaje sve tješnji  i povezaniji moramo naučiti podnositi jedni druge.  Moramo naučiti nositi se s činjenicom kako neki ljudi govore stvari koje se nama ne sviđaju. Jedino na taj način možemo živjeti zajedno, a ako hoćemo živjeti, a ne   umrijeti  zajedno,  mi moramo steći  dar  sućuti  i strpeljivosti    koji  su ključni  za opstanak ljudskog roda na ovoj planeti. Bertrand Rusell

***

 "Kad zašutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobjedio, to znači da više nisi vrijedan mog vremena." Charles Bukowski

Pročitaj više...

Majčin dan

13.05.2018. 00:15

Hvala ti, majko moja. Ti, koja si mi dala sigurnost, naučila me kako davati, pružila mi utočište. Hvala ti što si bila moja stijena u olujama koje su prošle. Zbog svega što si me naučila, hvala. Bez tebe danas savladavam olujna mora života. Hvala ti što ćeš mi biti osloncem u onim teškim danima koji će zasigurno tek doći. Hvala ti što mi nebom šalješ osmijeh u danim sretnim.Tvoja životna snaga mi daje poticaj za dalje. Naučila si me kuhati, saditi cvijeće i obrađivati vrt.
I ono najvažnije, biti milostiva prema plemenitim ljudima. Naučila si me spoznaji kako loši ljudi nisu loši, nego samo ranjeni koji vape za ljubavlju, ali na pogrešan način.
Hvala ti Majko. Nedostaješ mi! Marija Jović

Fotografija Gradska knjižnica "Don Mihovil Pavlinović".
 

Majčina ljubav

Na svijetu ima nešto najvažnije,
najjače, najljepše, najmilije,
od svega jakog snažnije,
od svega silnog silnije.

Nisu to ni bogatstva, ni imanja,
ni nova ljubav što se rađa,
od svega je veća samo
majčina ljubav
i njezina milovanja.

Njezino srce uvijek je s nama!
Naša bol i patnja samo je njoj znana!
Uvijek je bila u pjesmama
majčina ljubav opjevana.

Praštati znade
i patiti s tobom,
kad ti u životu teškoće potraju.
Tvoje potajne misli krade,
njene brige nikad ne prestaju.

Teško je onom tko majke nema,
najveći je tada siromah, i kad ima sve.
Majčino srce samo je jedno.
samo majka znade čak i naše sne!

Nada Landeka

Fotografija Gradska knjižnica "Don Mihovil Pavlinović".

Pročitaj više...

Edukativne radionice micro:bitovi

10.05.2018. 10:59

Jučer i danas micro:bit radionice za knjižnice u Gradcu i Imotskom. Puno putovanja, ali i ugodnog druženja sa ljubaznim i proaktivnim knjižničarkama. Složile smo se da je programiranje micro:bita tako lagano i zabavno!
Putem se uhvati i pogled na najviši vrh Biokova sa one sjeverne, snijegom pokrivene strane ali i topli, sunčev zalazak sa "moje" južne strane.

Tekst i foto: Marlena Bogdanović 

Fotografija Marlene Bogdanović.

Fotografija Marlene Bogdanović.

Fotografija Marlene Bogdanović.

Fotografija Marlene Bogdanović.

Fotografija Marlene Bogdanović.

Pročitaj više...

Arhiva vijesti